Naći ćete ju na svakoj razglednici, na svakoj reportaži iz Osijeka, gotovo svatko tko dođe u ovaj grad fotografirat će ju. Župna crkva sv. Petra i Pavla, ili kako je mnogi zovu – „katedrala“, prvi je i najprepoznatljiviji simbol grada Osijeka.
[12.03.2009.] Slavonsko planinarenje - fotoreportaža s uspona na toranj osječke konkatedrale - 2. dio
[11.03.2009.] Slavonsko planinarenje - fotoreportaža s uspona na toranj osječke konkatedrale - 1. dio
Popeo sam se na više zvonika i kupola poznatih katedrala i crkava u Europi, a nisam bio na tornju najpoznatije crkve svoga grada; morao sam to ispraviti. Zamolio sam župnika za posjet zvoniku. Dopustio je (na čemu zahvaljujem i ovim putem), ali me i upozorio kako „gore ima svega“: od golubljeg izmeta, trulih stepenica, pa nadalje, i kako idem na svoju odgovornost. Uputio me na g. Ivana, župljanina koji ima ključeve zvonika, s kojim sam zakazao „planinarenje“ za jednu subotu prije podne.
U tu subotu u zadnji tren pridružio nam se i Danijel Jurković, kojemu zahvaljujem što mi je bio Šerpa i nosio stativ i koješta, a g. Ivan, koji u katedrali radi i pomaže od 1971. godine, bio nam je vodič i kazivao brojne interesantne detalje. Iz svega je nastala ova foto-reportažica, iako ustvari uopće nije bila planirana.
Krenuli smo sa zapadne strane uskim kamenim spiralnim stepenicama, i popeli se na „tavan“ – prostor između svoda i krova. Interesantno je kako postoje i „skrivene“ sobe, prostorije u katedrali koje nisu izvana vidljive, a kojima se može prići samo iz tih uskih zavojitih stepeništa. Naš vodiče rekao nam je kako se te sobe više ne koriste.
(klikom na fotku istu možete povećati)
Otključavanje „tajnih“ vrata koja vode na krov…
Danijel na vrhu stepeništa
Golubovi i njihovi proizvodi slijedili su nas cijelim putem
Hod u mraku po stopu katedrale
Na „tavanu“ (zapravo je vrlo mračno – ovo je ekspozicija od 15 sekundi)
Prošli smo preko cijele katedrale hodajući s gornje strane stropa od zapadne k istočnoj strani, do prostorije sa starim satnim mehaničkim mehanizmom koji više nije u uporabi. Od tog trenutka nadalje bili smo Danijel i ja u popriličnom šoku, ražalošćeni što je ponos grada u tako žalosnom stanju.
Stari satni mehanizam iz 1900. godine – ovako izgleda vrlo lijepo, ali…
…ovako izgleda odozgo. Radnici koji su postavljali rasvjetu ostavili su smeće za sobom, kao i mnogi prije njih kroz desetljeća…
Bez komentara…
Zvonik je oronuo, zub vremena, rat, i bezobzirni posjetitelji nanijeli su mnogo štete. Posvuda se vide ožiljci od gelera, mrlje od vlage, a kiselina iz golubljeg izmeta nagriza drvenariju. Gdjegod ima željeza, ono je korodiralo, i posjetitelj dobiva dojam kao da nikoga nije briga hoće li ovo zdanje stajati ili srušiti se.
Posjetitelji su se potpisivali na unutarnje zidove kroz desetljeća, neki sasvim decentno urezavši svoje ime u komad cigle (vidi sliku), a neki bezobzirno šarajući auto-sprejevima! Radnici koji su postavljali rasvjetu pobacali su kutije od žarulja oko starog satnog mehanizma, i posvuda ima smeća i ostataka iz tko zna kojih vremena.
Stari kolotur za podizanje tereta i „oslikani“ zidovi
Penjemo se na sljedeću razinu: kod zvona. Sva tri zvona izlivena su u Ljubljani (od sada svaki put kada čujem zvono s katedrale pomislit ću na Sloveniju). Konstrukcije nosača zvona su prilično hrđave, i nisam želio biti kraj njih u podne, kada se sva zvona zanjišu... Danijel primjećuje kako u zvonima još ima gelera, a ožiljci od rata svuda su vidljivi, i po zvonima i oko njih.
Pogled na ljestve/stepenice s razine zvona prema prostoriji sa starim satom (sa blicom se vide lijepi detalji…)
Najveće, srednje zvono
Bat na najmanjem zvonu
Slavenska braća…
Nakon zvona slijedio je jezovit dio: penjanje strmim stepenicama (više nalikuju ljestvama nego stepenicama) prema vrhu.
Ovo nas čeka, koljena klecaju…
Nema nazad, idemo gore…
Unutarnji zidovi
Vjetar brije, stepenice/ljestve (nisu ni jedno ni drugo) se klimaju, i ne smeta mi što su rukohvati prekriveni… znate već čime. Popeli smo se na jedan plato, i tamo smo tek vidjeli što nas još čeka: ljestve prepune izmeta, na njima tu i tamo polomljene prečke, rukohvati koji su ustvari provizorni. Zadnji koraci su najgori, jerrukohvata na kraju niti nema.
Zadnji uspon
Što smo više sve je lošije
Bez muke nema nauke
Dolazimo na pretposljednju razinu. Na najvišu razinu nismo išli, jer nam je vodič rekao kako to nije baš i pametno, a nama nije bio problem povjerovati mu.
Na pretposljednjoj razini – vrata su „osigurana“ užetom
Vrata vise i ne daju se dobro zatvoriti
Na kraju – izlazak van i prekrasan pogled. No, ljepotu pogleda zasjenilo je vrlo tužno stanje katedrale. Kameni ukrasi su većim dijelom već uništeni, neki su vezani korodiranim žičicama i letvama, žice su tu i tamo popucale, a posvuda su rupe od gelera.
Nastavak gledajte i čitajte sutra...
Tekst: Domagoj Sajter
Foto: Danijel Jurković i Domagoj Sajter
jedva čekam sutra 