1.rukometaši - pa carevi smo u rukometu već jako dobar niz godina i nekako mi se čini da svi to uzimaju zdravo za gotovo, zato mislim da ono što su oni napravili teško da će netko nadjebat
2.vatreni 98 - bez riječi, :awe:
3.ivanišević - ogroman uspijeh, ali individualan, ovo gore su ipak ekipe u kojima se jasno pokazuje i dokazuje ona stara poznata "svi za jednoga jedan za sve"
1. Rukomet u Portugalu, ona Lacova bomba Njemcima u finalu minutu prije kraja za 33:31 i osiguranje pobjede u finalu, prvi i jedini puta da sam na nekom sportu emotivno eruptirao. A polufinale protiv Španjolaca, i ona dva produžetka, prvo nam izjednače u zadnjem napadu, nakon toga u prvom produžetku imaju napad za pobjedu, ali čudesni Šola brani udarac za pobjedu Španjolske, te na kraju ih dobijamo 2 razlike u drugim produžecima...
2. Vatreni '98., iako kao 15godišnjak nisam razmišljao kao danas. Volio bih da se nešto slično ponovilo oko 2002 ili 2004 na prvenstvima, tada sam bio zagrijaniji.
3. Janica na ZOI u Salt Lakeu...
Ne znam što toliko veličate taj Goranov Wimbledom. To je svima u glavi velik uspjeh jedini zato što mu je Goran sam pridavao tolike važnosti. Grand Slam turnir se ima prilike osvojiti 4 puta godišnje, a Olimpijske medalje, kao Janica, tek svake 4 godine.
Uspjeh je što je Goran osvojio Wimbledon, ali to nije ništa manji rezultat onome što je Iva Majoli osvojila Roland Garros, pa o tome skoro nitko ni ne priča...Štoviše uspjeh je u potpunosti jednak, a Iva je čak u finalu deklasirala tada nedodirljivu Martinu Hingis
1. Košarkaško srebro na OI 1992.
Ovo je daleko ispred svega.
Prvi nastup tek priznate zemlje, još uvijek dobrano zahvaćene ratom na jednom velikom natjecanju. I odmah finale protiv jedinog pravog Dream team-a. Jordan, Bird, Magic... A s druge strane Kukoč, Rađa, Komazec, Vranković... Predvođeni neponovljivim Draženom. Onaj Arapovićev koš za vodstvo 25-23 uz Cvitkovićevo "Spusti se Franjo!".
I polufinale protiv ZND-a, Draženova bacanja za pobjedu u zadnjim stotinkama...
Suze mi krenu kada se prisjetim toga. Niti jedan događaj kasnije nije probudio tolike emocije u meni.
2. Vatreni '98
Proud to be Croat! Cijela Francuska je bila preplavljena ljudima u majicama s tim natpisom. Bilo je predivno biti Hrvat u Francuskoj tih dana. Ma bilo je predivno biti Hrvat bilo gdje...
3. SP u rukometu 2003
Svi nastupi su mi dragi, ali ipak prvi se najviše pamte. Poodingh je sve već napisao, pa da ne ponavljam.
Ne znam koga bih izdvojila, već je sve navedeno. Definitivno, SP Francuska 98 i Vatreni. Janica, naravno. Ivanišević. Pa i dečki na Davis cupu. Blanka prošle godine. Rukometaši na SP i na OI. Vaterpolisti. Malo nas je al smo .....!
...govna
ja bi u svom slučaju najveće uspjehe podijelio na one koji su me se najviše dojmili i one koji su možda najvrjedniji
emotivci:
1. ivaniševićevo osvajanje wimbledona (čak je i moj stari koji ga nikad nije volio kanio suzu i potegao ljutu)
2. blanka na svjetskom prvenstvu (baš zato što sam i ja bio jedan od onih koji ju je smatrao vječitom gubitnicom)
3. hrvatska - njemačka ´98 (bez obzira na godine sjećam se ko danas starog i sebe na koljenima s rukama u zraku u dnevnoj sobi)
možda najveći uspjesi:
1. janica (definitivno cijela njezina karijera, nevjerojatno da tako nešto ostvari cura iz zemlje bez snijega, poseban respect za povlačenje na vrhuncu - zbog toga će ostati vječita legenda)
2. rukometaši (naravno sve ove godine, zanimljivo je da sam nekako ove godine najviše osjećajem bio uz njih. možda baš zbog onoga što je pero rekao: nismo sigurno igrali najljepši rukomet koji znamo, ali najborbeniji svakako jesmo)
3. bronca nogometaša ´98 (objektivno gledano, jedino je portugal prije kusur godina ostvario jednak uspjeh, prvo pojavljivanje na sp-u i odmah medalja. mala zamjerka je što još uvijek imam osjećaj da smo to prvenstvo mogli i morali osvojiti. da je ćiro izvadio bobana pet minuta ranije pa gde bi nam bio kraj)
