Next best thing

“You can’t teach old dog new tricks”….kazu ljudi.
Hmmmmm……

Do prije nekoliko dana bih se bezrezervno slozio sa ovom tezom, jer, da se mi ne lazemo, ista je sastavni dio moje zivotne doktrine, koja me prilicno dobro sluzi….do sada.

Nekako, cijelog zivota smatram normalnim da je samo najbolje dovoljno dobro za mene kao takvoga… pomalo umornog asa sa nemalom kilometrazom u nogama. Nikada nije bilo bitno o cemu se tocno radi, uvijek sam se trudio da izaberem I uzivam u najboljem….najboljim ljudima za prijatelje, najboljim zenama oko mene, najboljim vinima, satovima, automobilima, garderobom, najboljom glazbom I malo toga sto je bilo slabije ili losije od onoga sto sam uvijek smatrao najboljim me I zanimalo.

Uvijek mi je to predstavljalo, jebiga, gubljenje vremena. Zivot je jednostavno previse lijep I prekratak da bi se vrijeme uzalud tratilo na nesto sto nije “the best”.

Naravno, kako godine prolaze, kako svijet postaje sve losiji I losiji, te kako stroj opstanka melje, sve manje I manje vremena I zivaca imas za trazenje I sve teze I teze ga pronalazis, tako da neminovno dodjes u situaciju gdje ti srce sve teze I teze zaigra, kad vec pomalo zaboravljas kako to izgleda biti uzbudjen, ushicen, radostan u trenutku kad ti se dogode naizgled normalne, jednostavne I na prvi pogled trivijalne stvari (koje, na svu srecu, jos uvijek, ipak zivot znace).

Glazba mi je uvijek bila siguran kutak spasa, koji nikad ne omane. Pricao sam vec nekoliko puta o mom Paketu Za Prvu Pomoc, koji je uvijek pri ruci I za kog, nitko osim mene ne zna sto sve sadrzi, mada zasigurno negdje postoji jedna dama koja ce biti prvi I jedini dobitnik ekskluzivnog prava uvida u tu kutijicu, (kad vec pricamo o najboljima…)

Pink Floyd je uvijek bio nesto specijalno. Gilmour, Waters I drustvo su uvijek imali nesto sto bi me opustilo, razgalilo, uzbudilo, fasciniralo I njihova glazba je uvijek zauzimala vodece mjesto u razlicitim fazama mog ludila. Uvijek bih slusajuci njihove stvari moje,inace glazbeno neobrazovano, uho otkrivalo nesto sto nikad ranije nisam cuo I uvijek bih se iznova odusevio kolicinom inovativnosti, kreativnosti I apsolutne glazbene magije koju su uvijek bili u stanju proizvesti….

Zato mi je uvijek bila I ostala velika zelja da ih cujem uzivo…

Jedna od onih neostvarenih….

Ostale jos I imam sanse ostvariti, ali definitivno nema sanse da ikada vidim “Pink Floyd in Concert”.

Sve do prije nekoliko dana, DVD “Live at Pompei 1972” je bio, ono….next best thing, iako sam siguran da im taj koncert nije bio ni blizu najboljem sto su bili u stanju izvesti.

“Matori, evo nas na blagajni Royal Albert’s Hall-a”, sutra je koncert onih Australijanaca, znas onih “Pink Floyd Tribute Band”, da kupujemo karte?” uglas povikase Olivera I Nikola u telefon, prosloga tjedna.

Aussie Floyd? Cuo sam za njih, ali ih nikada nisam cuo kako sviraju….

“Kupuj”, rekoh, iako sam bio pomalo skeptican prema toj ideji (tipicni glupi balkanski stav: “Ono o cemu ne znas dovoljno, proglasi ga glupim”)….kao kad na ruletu stavljas istu kolicinu love na crveno I crno u isto vrijeme, a onda samog sebe nazivas hazarderom.

Bilo mi je bitnije da gledam koncert u “Hall-u” za koji godinama slusam da je najbolji koncertni prostor na svijetu, sto mi je u datom trenutku bilo potpuno dovoljno, a spada u jednu od onih neostvarenih zivotnih zelja.

Pred sam pocetak, sva su svjetla bila pogasena u fenomenalnom ovalnom auditoriju RAH-a I samo su razne zelene I crvene lampice na svakojakim dijelovima tehnike nagovjestavale sto ce se u skoroj buducnosti izdogadjati ovdje, a ja sam vec tada osjecao kako se jezim…kako cijela dvorana lagano podrhtava od iscekivanja I neke nejasne pozitivne energije koja je isijavala iz svih ljudi oko nas…Iako smo imali odlicna mjesta, svega nekoliko metara od bine, nisam primijetio krupnog, celavog covjeka odjevenog u crno koji je tiho dosao na binu, opasao tamburu I poceo onu nejasnu I fenomenalnu uvertiru u “Shine on, You crazy diamond”, kad je vrijeme stalo…

Jednostavno nisam mogao vjerovati da je netko u stanju odsvirati Floyda na takav nacin, da skoro ne primijetis razliku…jedna za drugom…”Money”, “Another brick…..” identicni scenski efekti kao sto su I pravi koristili, sa sve zelenim laserskim snopom koji budali preko lica odusevljene publike….”You walk away, and you throw away the key, there’s someone inside my head, but it isn’t me”….fantasticni trio pratecih vokala, za koje ne znas da li bolje pjevaju ili bolje izgledaju, odlican zvuk, fenomenalna atmosfera…kao da je svijet te veceri bio zguzvan pod kupolu Hall-a I da je ta tri sata koliko su rekli da je koncert trajao vracen u neka sretnija vremena….

Uzbudjenje koje sam ja osjecao skoro I da se moglo porediti sa nekoliko situacija u kojima sam se slicno osjecao u zivotu I koje cu nositi sa sobom u grob…kad su mi javili da je Aleksa rodjen, kad sam prvi put prosao Panamskim Kanalom, prvi put dosao u New York, prvi put sjeo za upravljac Aston Martin-a, onaj zadnji “time-out” odbojkaskog prvenstva Slavonije I Baranje 1988. kad me Magdi zagrlio I rekao: “Mali, pehar je tvoj” I jos nekih o kojima ne bih sada…..

Koliko nam malo treba da shvatimo kako ipak nismo toliko ogrubjeli, kako jos ima nade…koliko dugo mogu trajati 3 sata kvalitetne svirke, koja nije original, ali je jebeno dobra…

Next best thing…

Kad malo bolje razmislim, necu prestati teziti najboljem I traziti samo najbolje formirajuci neki svoj mikrokozmos kao i do sad, mada, ponekad, samo ponekad, ni “next best thing” nije tako losa varijanta…

Da…..

Whoever you are….

Wish you were here!