Budućnost iznad vremena

Razum ima ponekad takve običaje s kojima nas, blago rečeno, u rijetkim trenucima upozna. Otkrivajući nedavno unutrašnjost Esseker centra, odmah sam primijetio njegovu čudnovato osmišljenu sredinu. Ljepota zaokruženog prostora me uvjerila kako jednostavnost, u najboljem smislu, neprimjetno može zauzeti svaku nit misli. Ne osvrćući se na vrijeme, kretao sam se istom rijekom kojom su zajedno sa mnom svi ostali plovili. Imao sam osjećaj kao da jedni pored drugih istovremeno svi prolazimo, ali mi ni u kom slučaju nije smetala gužva. Esseker se nametnuo svojim skladom u kojem su se naši glasovi presijavali u raznim oblicima svjetla. Neobično opuštajuća atmosfera u kojoj je nenametljivo prevladavala naša blizina. Prisutni smo bili u budućnosti, izvan svakog vremena.



Već dugo vremena nisam osjetio takvo oduševljenje kao ovih dana dok sam prolazio Blok centrom 2 i šetao Esseker centrom. Preda mnom su se redom, jedna za drugom, ukazivale neobične siluete zgrada s kojima se ne susrećem svakodnevno na tvojim ulicama. Uživao sam i zahvaljujući njima prisjetio se onih davnih sedamdesetih kada su me osvojili Supermarket i Blok centar 1. Iako sam tada još stajao tik uz rame zrelosti, moje su neiskusne godine upravo zbog te nesvakidašnje ljepote osjetile potrebu za nekakvim drugim vremenom. Ljepota koja me okruživala pomogla mi je da prekoračim granicu stidljivosti i jednostavno uđem u potpuno nov svijet. Od prvog sam trenutka znao da je to novo stvoreno kako bih ljepše živio, ali moram priznati, u početku sam ga krišom promatrao. Za to što su, između ostalog, tadašnje novine i tek pristigli televizori jedva nudili nestvarne oblike budućnosti.

Kao što nijedan grad nije dovršen, tako nisi ni ti, moj lega. Postoji dobar razlog zašto pored tvojih starih ulica neprestano slažemo nove i ponekad ljepše. Najvažnije je što pazimo kako ćemo ih prilagoditi, najprije našem a zatim i nekom budućem vremenu. Isto tako dobro znaš da nijedna kuća nije vječna, iako za neke sa sigurnošću možemo reći kako su, svojevremeno, izazivale veliku potrebu za ulaženjem. Sada kad ih više nigdje nema, osim u našem sjećanju, s njihovim nestankom promijenjene su i naše potrebe. Najteže je kad pustoš zavlada u nama, pa se naš život, koji je itekako ograničen vremenom, zagubi u nekakvom čudnom pijanstvu. Ponekad nas vrijeđa ta ograničenost, međutim, kad nešto gradimo uvijek se iznova radujemo. Upućeni smo u to kako je naša snaga topljiva, i zato ulažemo svu svoju duhovnu imovinu u ono što nazivamo zajedničkim imenom, budućnost. Nema prirodnije stvari od takvog vjerovanja, pogotovo za onu budućnost koju s nestrpljenjem priželjkujemo. Naša nestrpljenja su sitna u usporedbi sa zadovoljstvom koje nam ona donosi.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta