Neizbrisivi tragovi osamljenosti

Puno puta su nam uglavnom zbog loših iskustava, na beskonačnoj ravni života bile draže čaše vlastite žući nego gutljaj nečije pomoći. Često smo bezuspješno pokušavali svoju otuđenost nekome nasloniti na ramena. Samoća izaziva nesigurnost, ali isto tako ponekad pročišćava, ostavljajući ponekad biserni trag u našim mislima. Postoje različite osamljenosti. Od one najteže kada osjećaj napuštenosti prelazi u nepodnošljivu bol do bespomoćnog gubljenja, u kojem nam ne preostaje ništa drugo nego ono malo prostora i vremena što brže nesvjesno potrošiti. Tada osim otuđenosti prevladava i nestrpljivost, jer nam ne odgovara promatrati nečiju sjenu kako se otužno razvlači po blatu. Malo je pravih osamljenika koji uspravno hodaju i pri tome ne zanemaruju svakodnevne sate u kojima se najčešće nikako ne podnose.


Pred nizom naizgled nerješivih problema, kad gubimo realnost a svaki smisao postaje još veća zagonetka, odlazimo u sfere samozatajnosti i odvojeni od ostalih, vjerujemo kako ćemo na taj način najlakše i najbrže pomoći sebi. Imamo neizbrisivih tragova zbog kojih možemo i moramo ustrajati. Negdje sada sigurno netko razmišlja, muči se i pokušava pronaći odgovore. Ne snalazi se ili ne nalazi sebe u vremenu kojem jedino pripada. To su opasni trenuci, jer u njima postoji i druga vrsta ranjivosti, ona koja pripada nekome uz njih. O njima treba razmišljati, o njihovoj ranjivosti voditi računa.

U tvom je životu također bilo bezbroj loših i nezgodnih situacija. Svaka je na svoj način bila značajna. Pomogle si ti da prevladaš krizu i izađeš obnovljen. Nikada nisi okretao glavu pred njima, znao si da te samo njihovo ponavljanje prisiljava na nekakve promjene. No tvoj je život, u usporedbi s našim, nemjerljivo duži. Zbog toga i možeš neke stvari strpljivije rješavati, jer imaš dovoljno vremena. Međutim, ni tebi vrijeme nije baš tako na raspolaganju. Prilagođavaš se našim potrebama i ravnomjerno raspoređuješ na svakoga od nas. Nisi zadovoljan što u nama prevladava nesigurnost i što nepotrebno objašnjavamo najobičnije rukovanje. Činjenice da su kiše zaista kiše ili ribe jesu ribe, smatramo kao opterećenje. Ne tumačimo ih više kakve jesu, već ih najblaže rečeno, ne prihvaćamo. Zasmeta li nam nečiji glas i za to pronalazimo bezbrojne razloge. Uvjeravamo sebe, a i druge, kako nije u redu što netko umjesto nas sjedi u tramvaju. Gdje je kraj takvim bespotrebnim opravdavanjima? Na tvojim ulicama svaka kuća stoji sama za sebe, ali u svakoj od njih još dodatno iscrtavamo nesigurnost, unosimo nove koordinate nekih stidljivih kretanja. Sve u svrhu izgubljene slobode u označenim prostorima. A njih ima svugdje, pogotovo na nekim mjestima nema kompromisa, tamo su pravila igre potpuno drugačija. Zato nam se i događa da ne uzvraćamo na osmjehe ili kupujemo što drugi misle da trebamo. Skupljamo ožiljke i na svakom koraku moramo osjećati drugačije. Na poslu smo ozbiljni, u obitelji najmiliji, kraj bespomoćnih nezainteresirani, pred ogledalom jedini. U stvari, licem najviše istovremeno govorimo, jer njegovi su ožiljci trajni.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Kristijan Vujić