AIESEC Osijek: Iskustvo s prakse - „Naučite postavljati važna pitanja jer postoje važni odgovori i netko ih treba čuti“

AIESEC Osijek prenosi nam iskustvo osječke studentice Ivone Namjesnik s volonterske AIESEC prakse u Tunisu. Ivona progovara o izazovima s kojima se suočila tijekom šest tjedana prakse i suživotu s nekoliko internacionalnih studenata različitih nacionalnosti i vjerskih uvjerenja.

"Kada sam prvi put kročila na tlo Tunisa, nisam znala da je glavni grad istog imena kao i država. Poražavajuće za jednu bivšu gimnazijalku – izgleda da se uistinu najbolje uči tako što se otkriva. Samostalno, samoinicijativno, bez razmišljanja.



Nisam ni mogla zamisliti da će se to tlo po kojemu ću gaziti sljedećih 6 tjedana početi nazivati domom, pa makar i onim prijelaznim, usputnim, spontanim. I gnijezda su takva, ali od ptića čine jastrebove. Vratila sam se 22.7. i još uvijek nisam sigurna koja je bila moja prva reakcija. Možda da je umor stvaran? Vjerujem da taj dio drugi znaju objasniti mnogo bolje nego ja. Par mjeseci kasnije, nadam se ću moći formulirati ono što jako dugo (ili se vrijeme kod nas mjeri malo drugačije nego u Tunisu) nisam mogla.

Kada vas po povratku s prakse pitaju što ste „tamo daleko, u stranoj zemlji“ naučili, recite im da se svijet negdje drugdje, a možda bi trebao i kod nas, svodi na četiri jednostavne fraze. Naučite reći „Ne.“ Bez objašnjavanja, naučite se prestati ispričavati za to što jeste, naučite se smijati, radovati i uživati u malim stvarima, ali najvažnije, ne dopuštate da to uništava vas kao osobu, a još manje one koji vas okružuju. Naučite da je u redu sanjati velike snove i da velike promjene dolaze od malih ljudi. U Tunisu sam se uvjerila da postoje oni koji vjeruju da je drugorazredni Mike, Adibas ili Dolce&Baggana, najbolje što mogu dobiti, a ni u jednom trenutku to nije stalo na put samoprocjeni, moralnim vrijednostima ili divljim ambicijama.



Tamo gdje god odete, svijet je pun mogućnosti. Ne zato što su im dane, nego što ih se odgaja tako da znaju da ih moraju sami stvoriti. Postane manje važno koliko se sinoć trošilo, a mnogo važnije s kim se družilo. Manje je važno kakva hrana se jela, a mnogo važnije da su jeli svi. Pruža se i ono što se nema u nadi da će mladi shvatiti da začarani krug otkidanja od kruha prestaje jedino onda kada se za kruh ne moli, nego ga se zaradi. Ako ćemo citirati jednog 20-godišnjaka kojega sam imala privilegiju upoznati: „Nije bitno što zemlja trenutno može pružiti nama jer je revolucija uništila mnogo toga, i one dobre stvari. Bitno je što mi možemo pružiti zemlji. Ona će to već vratiti.“

Žalimo se da nemamo kada – ako niste posjetili Tunis, ne znate i ne možete znati i ne krivim vas, koliko 24 sata mogu trajati. Koncept vremena postoji za one koji ne znaju upravljati njime. Trebate putovati da shvatite da očito možete sve, a imate i kad.

U jednom trenutku, okružena Kinom, Meksikom, Brazilom, Kolumbijom i Nizozemskom, naučila sam i da je svijet ono što mi od njega očekujemo i način na koji ga percipiramo. U tih šest tjedana nije bilo bitno kako smo proveli dan jer vas nitko ne pita pitanja koja ispunjavanju praznine – pitate „Kako si?“ rezanjem lubenice u 3 ujutro, vožnjom na autocesti u Mercedesu starom 30 i sitno godina, preživljavanjem bez klime na 44 stupnja, osmjehom kada je on uistinu potreban. Zanimate se za ono od čega su ljudi sazdani, a vjerujte, to nije ono što su radili to popodne. Naučite postavljati važna pitanja jer postoje važni odgovori i netko ih treba čuti.

Najvažnije što sam naučila? Da ne učimo svi jednako. Ne uče svi jednako, ne pamte svi jednako, ne zaboravljaju svi jednako. I ako postoji različitost koja se treba spomenuti onda je to činjenica da ljudi ne vole jednako, ali svi imaju isti potencijal da nauče. Suprotno uvriježenom mišljenju, različitosti nas uistinu čine, ali i razdvajaju, samo ako ih odbijamo razumjeti.

Moj savjet? Idite jednom na razmjenu, za promjenu."

Tekst: Ivona Namjesnik