Dobronamjerno godišnje doba

Ovih su dana sve rjeđe kapi sunce na tvom lišću i zato na obale tvoga pogleda nestrpljivo slijeću ptice. Svaka hoće posebno razgovarati s tobom, jer uskoro zajedno s kasnim ljetom kreću na svoj dugi put, pa žele prije nego što odu, iz starih škrinja izvući zlatno pletivo jeseni i na tvoje ulice prostrijeti sjajno tkanje kao zahvalnost što si im pružio gostoprimstvo. Parkovi će kao i uvijek, neprimjetno ugasiti žeđ lišća i uskoro će umjesto ptica, na tvoje krovove slijetati hladni zagrljaji vjetra. Sve to oduvijek promatraš mirno i promrmljaš tek kad te velika nebeska rijeka zapljusne ili sa sjetom pogledaš prema napuštenim krošnjama kad se zima bijelim dodirima primi za tebe.

Postoji zato opravdan razlog zbog kojeg ponovno moraš posjetiti svoje drvorede. Između ostalog, moraš im objasniti sve te prijetnje o kojima u zadnje vrijeme stalno slušaju. Uvjeriti ih kako i pored toga što postoji mogućnost da će njihove grane još više ogoljeti, prijetnje nisu stvarno toliko opasne i samo su djelomično opravdane. Pretpostavljam da su od ptica čuli kako smo mi naučili sačuvati svoju sposobnost, ako imamo barem samo malo ljubavi. A o njoj ovisi i tvoja ljepota, moj grade. To je ta uzajamna ljubav potrebna da bi nas sve zajedno držala na okupu. I dobro je da je tako, jer kako bismo inače prepoznali dobre namjere u nadolazećem godišnjem dobu? Kad jesen zapleše s lišćem na tvojim ulicama, s tim plesom lakše razumijemo vjetar. Isto tako, kada jednog dana Drava sa svojim ledom zaškripi pod tvojim mostovima, nećemo zaobilaziti njene obale, već u zamrznute valove poslati što više naših zabrinutih pogleda.

Stvar je u kretanju i laganom izbjegavanju onih opasnosti koje do nas stižu. Ne treba ih izazivati, jer uvijek postoji dovoljno potrebne ravnoteže i ako ne zateturamo previše, ne moramo se brinuti. Neprimjereno bi bilo dočekati staru poznanicu kao nepoželjnu i unaprijed je osuditi. Dobro je što dolazi i sasvim je prirodno da joj se malo ulagujemo, na taj način pokazujemo da smo savladali osnove pristojnosti. Uostalom, otmjena gospođa donosi ono godišnje doba u kojem se s pravom mjerom raspoređujemo. Realno, kad bi naglo iskoračili iz vrućeg ljeta, vjerojatno bismo brže načeli ovo malo trajanja koje nosimo u sebi. Stoga moramo prihvatiti činjenicu da će s nama, ruku pod ruku, prvo ona poći u šetnju, a zatim i njena sestra. Prva će nam ugoditi, a druga nas naučiti strpljivosti.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta