NK Osijek: Killing me softly

Doista nije lako biti navijač Nogometnog kluba Osijek u današnje vrijeme. Mučne polusezone koje već više od deset godina ne donose ništa lijepoga zamjenjuju prvenstvene stanke koje bi trebale poslužiti za mentalni odmor nama mazohistima. Trebale bi, ali gotovo po defaultu iznova gledamo istu priču koja kidanje živaca ne zaustavlja u trenutku posljednjeg sučevog zvižduka, već agoniju donosi i kada lopta miruje, barem kada su natjecateljske utakmice u pitanju. Turska Antalya trebala je kupiti prividan mir do toliko iščekivanog preoblikovanja u športsko dioničko društvo, ali sudeći po rezultatima zimskog mercata, Bijelo – plavi su se komotno mogli pripremati i na Kvarnerskoj rivijeri. Jer koga zanimaju igrači kojima na ljeto istječu ugovor i koji se u svojim dosadašnjim karijerama mogu pohvaliti jednim finalom Kupa? Rijeku zanimaju, ali hrvatskom Manchester City-u ionako nije problem ako tu i tamo ubode koji ćorak.



Predsjednik Josić tako s olakšanjem i osmijehom na licu priča o prepuštanju Ivana Vargića i Vedrana Jugovića Rijeci, a vjerojatno i Zorana Kvržića te Marka Leškovića, trenutno dva najbolja igrača, ne shvaćajući da tim potezom klub gura još više prema amaterizmu i stečaju. Jer kada se na poziv za upis dionica javi mala šačica onih doista ludih od ljubavi i upiše 200-tinjak dionica, koga će ovaj klub zanimati kada ispadne u drugu ligu?! Marketing i nije toliko komplicirana stvar, pogotovo ako se povedemo primjerom čudotvoraca iz Zagreba, koji su od jednog, za hrvatske prilike marginalnog sporta, napravili gotovo svjetsku senzaciju. Nešto istočnije vodstvu jednog nogometnog kluba treba apel navijača da bi se postavio običan sajamski štand za upis novih članova, a na prve europske utakmice nakon sto godina s plakata nas poziva Josip Knežević, čovjek koji već više od tri godine kruh zarađuje po nogometnim terenima Rusije i Kazahstana.



Transparentnost u poslovanju je ono što nam se obećava još od mandata Roberta Špehara, ali ne samo da od transparentnost nije bilo niti t, već je sve začinjeno s podosta laži. Jer kako drugačije objasniti izjavu da se igračima duguju svega dvije ili tri plaće, a onda dva mjeseca poslije trljati ruke zbog toga što su Vargić i Jugović oprostili klubu 600.000 kuna duga!? Ne brinite, nismo ludi, nitko u NK Osijeku ne zarađuje tolike novce. Koliko će stvarno eura kapnuti u praznu blagajnu na ime ova četiri transfera? Koliko iznosi budžet za plaće? Ne brinite, niti to nećemo nikada saznati. Termin poslovne tajne je postala predivna krinka za nesposobnost i/ili mutno poslovanje. Prodaja Jugovića i Kvržića se još donekle i može nazvati pametnim ekonomskim potezom, jer istima je ugovor istjecao na ljeto, a novi nisu imali namjeru potpisati, ali transfer Vargića i Leškovića je ništa drugo do rasprodaje kućnog blaga. Ako NK Osijek u skoroj budućnosti završi u stečaju, što je posve izgledan scenarij, stečajnog upravitelja neće biti teško naći, jer dobar kandidat već sjedi u fotelji Bijelo – plavih.



Zadovoljni predsjednik Josić naglašava kako će s navedenom četvorkom Rijeka biti ozbiljan kandidat za naslov naredne sezone. Koga briga!? Ionako će na kraju biti kako maksimirski gazda odluči. Kada već spominjem nezaobilaznog velmožu hrvatskog nogometa, isti se u kuloarima počeo spominjati kao potencijalni dioničar i time spasitelj NK Osijeka. Nakon već dobro uhodanog scenarija otimačine svega što valja i ne valja iz osječke škole nogometa, nekako prirodan slijed nalaže da Osijek konačno postane Dinamo III. Navijači Bijelo – plavih, već od ranije presretni zbog kmetskog odnosa spram zagrebačkog kluba, sigurno bi dioničara Mamića dočekali raširenih ruku i u velikoj brojci pohitali na nedjeljnu utakmicu protiv Dinama u kojoj bi gledali kako njihov spašeni klub bez Vargića, Jugovića i s Kvržićem i Leškovićem na nekakvoj posudbi popija još jednu gorku dozu od gazdi sa zapada.

Koliko sam upoznat, eutanazija u sportu nije zabranjena. Zato riješite palijativne skrbi ovog bolesnika o kojem se ionako nitko ne brine. Nama koji ga tako mazohistički volimo je sve ovo jednostavno too much... Killing me softly...

Tekst: Mladen Kovačević