Zagušena atmosfera navika

Što reći o dnevnim ritualima u kojima se iz dana u dan pojavljuje siva paleta navika koja svojim bojama ometa krhki mir mojih jednostavnih potreba? Ponekad osjećam kako vrijeme izmiče kroz prste i raspolaže sa mnom više nego što bi trebalo. Čini mi se, jer se ne snalazim uvijek baš najbolje, da me u takvim trenucima sa svih strana pritišću nevidljivi zidovi. Ne prepoznajem svoje postupke u zagušenoj atmosferi navika i umjetnih običaja, čije uporno navaljivanje izaziva moje raspoloženje. Iako prihvaćam njihovu neminovnost nisam uvjeren u neophodnost njihovog dosadnog pojavljivanja.

Ne želim trošiti ono malo svojih sjećanja na uvjeravanja da duga postoji, stvarno je gledam. Za mene su dovoljan dokaz tvoje široke ulice i bezbrojni krovovi ispod njenog luka. Ali svejedno, čim požurim na tramvaj ili zakasnim s uplatom računa kao da prolazim nekakvim skučenim prostorom, znoj i nelagoda postaju dio moje odjeće i mog hoda. Povremeno se zateknem kako sve teže prihvaćam otežale i nesigurne korake, ali kad to prođe, po tko zna koji puta obećam sebi da se neće ponoviti. I ponovno varam samog sebe, jer nada koja prati moje ubrzano disanje, u nekim trenucima uspori i zaostane korak dva iza mene.

U tim danima, kada i moja sjena nevoljko izlazi na ulicu, tražim tvoju pomoć. Znam da dobro čuvaš dragocjeni predah s kojim ćeš me poslužiti. Dok šutke prilaziš mojim razmišljanjima, kako bi pored svih mojih ljudskih slabosti ublažio monotoniju, odnosiš nemir mog neizvjesnog iščekivanja. Te skrivene komadiće naših trenutaka neprimjetno nosiš u svojim džepovima, a ja ih svakodnevno, kao šarene kamenčiće iskustva, pronalazim i sakupljam na tvojim ulicama, u parkovima ili u razgovoru s ljudima. Ne smeta mi ako me navečer uspore, jedino brinem kada su mi džepovi potpuno prazni.

No to nisu jedini razlozi zbog kojih s tobom razgovaram. Iza tvojih osmjeha krije se i beskonačno plavetnilo toliko potrebne tišine. Unutarnji glas mi govori koliko je jaka tvoja strpljivosti u svakom osluškivanju mojih želja i potreba. U svojim dvorištima još uvijek skrivaš tragove moga djetinjstva, a u tihim predvečerjima vraćaš moje prve momačke uzdahe. Kad se sastanemo na obali Drave, upleteš moj pogled u sunce, iscrtaš obrise bambusovih štapova i nasloniš na mene iskrenu zaljubljenost u život.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić