Sljedeća zamka je samoprepoznavanje. Zadatak koji je postavljen izuzetno mi odgovara pa se pitam je li to zaista slučajno? Kako se takve podudarnosti događaju i u kakvom su one suglasju s onim što fotografira Petra Mrša?
Mijenja li moja prisutnost, moj način razmišljanja svijet u kojem postojim? Teško mi je otvoreno postaviti pitanje ostavljaju li moji načini gledanja i razmišljanja o fotografiji traga u onome što snimaju fotografi i umjetnici s kojima se svakodnevno susrećem? To mi je previše egocentrično, preuzetno i oholo. Ali, neosporno je
da bi i zatajivanje primijećenog također bilo na specifičan način samodopadno. Razmišljanje o tome može li moje promatranje, moje pisanje ostaviti traga određuje moje koordinate kao promatračice, ono će uvjetovati moj način gledanja i još jednom razotkriti beskonačnu, samooplođujuću petlju našega svijeta.
Način na koji fotografija bilježi nematerijalno! Petrine fotografije parova očišćene su od svakoga dodatnog sadržaja da bi uputile na to nematerijalno
koje je, pretpostavlja snimateljica, snimljivo! Ova serija fotografija snimljenih
u studiju s jednoličnom rasvjetom pred neutralnom pozadinom svojom se pojavnošću približavaju prividnoj bezličnosti onih snimljenih u nekadašnjim fotografskim radnjama. To gotovo više i nije fotografija u suvremenom smislu
riječi. Sve je maknuto. Nema specifičnosti, nema karaktera, nema zbivanja.
Nema čak ni pasivnog promatranja, jer sve je ovdje unaprijed zadano – a posljedice su nepredvidive. Nema neutralnog isječka stvarnosti. Petra Mrša je dogurala do toga da iz vizure očekivane fotografije njezina serija izgleda kao ništa! To je jako teško postići i vrlo je moćno. Cijela jedna generacija mladih fotografa bavi se tim specifičnim odmicanjem, ispitivanjem mogućnosti neutralnog pogleda. Ne hladnog, ne nezainteresiranog već pogleda koji ni na koji način ne intervenira u zatečeno. Zadatak koji od vrlo teškog tendira prema nemogućem! Tvrdila bih da je to onaj segment novoga vremena i nove generacije koji mi silno imponira! Oni to gledaju
i zovu drukčije. Drugi su im segmenti iste priče važni i iz nje izvlače drukčije konsekvencije! Ali, to je to!
Fotografija kao okidač koji potiče promatrača da promjeni svoju frekvenciju, da promatra pažljivije, sporije, drukčije! Pitanje je – zašto bismo uopće pokušali fotografijom zabilježiti stupanj bliskosti dvoje ljudi. Kada pomiješamo one koji su već parovi i neke ljude koji se ne poznaju te ih guramo u položaje bliskosti, jasno
je da nas zapravo ne zanima njihova sposobnost prilagođavanja danoj situaciji već naša sposobnost da taj stupanj prilagodbe odčitamo. Ovdje nas ne zanima koliko
se toplo možemo zagrliti sa strancem, već može li se to zabilježiti. Ideja bilješke je prenošenje informacije, njezino čuvanje za sebe samoga i za sve druge. Dakle, važno je da se sačuva poruka koja je obično nova i nepoznata. Ovdje je sadržaj poruke sama mogućnost bilježenja nečega što Petra Mrša smatra nematerijalnim – onim što je ili blisko ili strano!
Što se sve može zabilježiti i gdje se bilježi? Da bi sačuvala svoj smisao, bilješka kad-tad mora biti pročitana! Zato sam važna ja kao recipijent, dekoder ili jednostavno kao onaj koji uživa u poslanoj poruci. Poruka je posve jednostavna i glasi: Da, to se vidi!
Kakav je odnos zabilježenog i onoga što mi možemo odčitati?? To je ključno pitanje i tu se moja zapitanost nad vlastitom prisutnošću vraća na početak ovoga teksta.
Petra Mrša
(Ne)zamjenjivo
Kako prepoznajemo par? Odaje li ih zagrljaj, pogled, stisak ruke, osmijeh, dodir?
U ovom projektu polazišna točka bila je pretpostavka da se bliskost, koju je dvoje ljudi razvilo u ljubavnoj vezi, može iščitati iz njihovih zajedničkih fotografija. No što se pred kamerom može dogoditi ako poziraju odvojeno, s nepoznatom osobom, kao novim privremenim partnerom? Kakav se odnos stvara u tome kratkom trenutku?
Je li nelagoda prisilne fizičke bliskosti sa strancem kod svih jednaka? O čemu ona ovisi? Koliko je prirodna, a koliko socijalizacijom internalizirana?
U istim neutralnim studijskim okolnostima fotografirano je 20 parova u zadanim pozama, nakon čega je svaki član para u istoj pozi bio fotografiran s potpunim strancem/ strankinjom.
Bliskost i nepoznato nematerijalni su fenomeni. Kako bi bliskost mogla biti predstavljena u fotografiji ako izuzmemo očite, klišejizirane znakove poput poljupca, milovanja, smješka i sl.? Da bi se uočili ti drugi znakovi koje fotografija nudi, potrebno je izmijeniti percepciju, podesiti je na jedno drugo čitanje. Prepoznavanje parova zahtijeva predaniji, zainteresiraniji pogled od svakodnevnog skeniranja, jer se znakovi prema kojima ih se može otkriti nalaze u sitnim pojedinostima. Komunikacija između fotografije i gledatelja je usporena, u odnosu na svakodnevnu okruženost i brzinu konzumiranja vizualnih poruka.
Gledatelj dobiva shemu postavljenih fotografija, isprintanu na paus (prozirnom) papiru, na koju može označavati svoje odgovore, tj. koju fotografiju smatra da je portret para, a koju da je portret stranaca. U galeriji je postavljena i shema s točnim odgovorima. Prislanjanjem svojih odgovora s prozirnog papira na shemu s točnim odgovorima, gledatelj dobiva uvid u svoj rezultat. Gotovo kao da rješava rebus, gledatelj može na zabavan, interaktivan način izazvati svoju percepciju i dobiti ocjenu svojih procjena.
Postav u jasnoj opreci fotografija: par/ stranci, par/ stranci... (fotografija osobe s partnerom postavljena do fotografije te iste osobe sa strancem), mijenja se u šarolik raspored (npr. par, par, stranci, par, stranci...), u kojem se mijenjanjem konteksta uočava otežanost čitanja sadržaja. Rad (Ne)zamjenjivo sastoji se od 36 fotografija, Letka za provjeru percepcije i sheme s točnim odgovorima.
Petra Mrša
Petra Mrša je rođena u Rijeci 1985. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je sociologiju, a na Hrvatskim studijima psihologiju. Nakon toga upisuje studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti. Godine 2011. na natječaju festivala Rovinj Photodays nagrađena je u kategoriji Akt, a sljedeće godine dobiva posebno priznanje za mlade autore. Samostalno je izlagala u Zagrebu u SKD-u Prosvjeta 2009., u Galeriji VN 2012. i Galeriji KIC 2012. te u Mariboru u galeriji Cetralna postaju 2012. Sudjelovala je na petnaestak skupnih izložbi. Njezine fotografije objavljivane su u časopisima: Poezija, Livingstone, Fotomag, Ljepota i zdravlje, SEE - a Fortnight in Review, Jutarnji list...
Njezin rad je predstavljen na stranicama Suvremene hrvatske fotografije. Snimila je animirani film Danil Ivanovič, slobodan si u tehnici stop animacije, autrice Petre Zlonoge, koji je nagrađen na Festivalu hrvatske animacije, te prikazan na Danima hrvatskog filma i Animafestu.
godine 2012. ponovno dobiva priznanje za mlade autore na festivalu Rovinj Photodays. Na talijanskom festivalu fotografije Savignano Immagini Festival osvojila je nagradu za najbolji portfolio, a time i samostalnu izložbu za 2013. godinu.
Gradske galerije Osijek pozivaju vas na otvorenje izložbe Petre Mrše pod nazivom Nezamjenjivo (Irreplaceable), koje će se održati u subotu, 10. studenoga 2012. godine, u 20 sati u galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Tvrđa). Izložbu će biti moguće posjetiti sve do 25. studenoga.
