Bitka kod Murse iz 351. godine

Posljednjih stoljeća Rimske Republike, javljaju se dileme između budućeg uređenja tog giganta, a shodno tome i različiti sukobi. Sukobi su se bazirali između pripadnika republikanskog ustroja na razini cijele države i monarhijske vlasti različitih pokrajinskih namjesnika (Gračanin, 2003., 9). Pobjede Oktavijana i uspostava principata (često nazivanog i Carstvom) otklonilo su sukobe takve vrste. Međutim, sukobljavanje biva nastavljeno na drugim poljima jer se bore mnogi pretendenti na uvijek primamljivo i izazovno carsko mjesto. U razdoblju stoljeća nove ere, možemo reći i posljednjih stoljeća zapadnog dijela Carstva, dominantnu ulogu u postavljanju careva ima vojska (isto, 9).

Naime, pojedini vojni zapovjednici u raznim dijelovima Carstva, u datim trenucima bilo nedostatka cara, bilo njegove slabosti i nesposobnosti, bivaju uzdignuti na mjesto cara od strane svoje legije. Upravo to se i dogodilo između cara Konstancija II. i protucara (uzurpatora) Magnencija te je kulminiralo bitkom kod Murse 350. godine. Sam značaj te bitke jest u tome što je odlučivala o sudbini konstantinske dinastije, a neposredna posljedica značajni vojni gubici s obje strane koji su privremeno onemogućili vojnu sposobnost rimske vojske (Isto, 10; Pinterović, 1978, 92).

Povijesne okolnosti

Početak prevrata s ciljem zbacivanja konstantinske dinastije započeli su u Galiji već početkom 350. godine. Te je godine skupina zavjerenika na čelu s dvorskim predstojnikom privatnih carskih dobara Marcelinom u Augustodunu za cara proglasila vojničkog komesa (comes rei militaris) Magna Magnencija, inače podrijetlom barbara (Gračanin, 2003, 10). Vrlo brzo je skupina urotnika na čelu s Gajzonom smaknula dotadašnjeg cara Konstanta. Nezadovoljstvo se također brzo širilo, te je Magnencije priznat za cara u Hispaniji, Britaniji, Galiji i Africi. Ulazi u carsku prijestolnicu u Trieru gdje je bila državna riznica. Za nešto manje od mjesec dana, osvaja i Italiju pa se priprema za pohod na Ilirik (Isto, 10).



Cjelokupna situacija mu je išla na ruku, ponajviše zbog toga što je Konstancije II., jedini preživjeli zakoniti vladar i Konstantov brat, bio na Eufratu i borio se protiv Perzijanaca. U Iliriku se događa veliki obrat, jer je tamošnji zapovjednik pješaštva Vetranion, proglašen početkom ožujka iste, 350., godine za cara u Mursi, a zatim i Sirmiju, na poticaj Konstancijeve sestre Konstantine (ISTO, 11). Istodobno, Magnencije stječe nadzor na sustavom utvrđenja pod nazivom Claustra Alpium Iuliarum. Konstancije II. priznaje Vetraniona za sucara. Nadalje, u Rimu već početkom lipnja carem biva proglašen Flavije Popilije Nepocijan, Konstancijev bratić, međutim, već spomenuti Marcelin na koncu lipnja šalje u zaborav Nepocijana i vraća Italiju među Magnencijeve provincije.

U međuvremenu, Konstancije II. poražava Perzijance, dolazi preko Male Azije, u Serdiku, a poslije i u Najsu. Ta zbivanja se događaju krajem 350 .godine, a tada mu i Vetranion predaju carsku titulu, odnosno odriče je se (ISTO, 11). Magnencije se priprema za konačni sukob s Konstancijem II., a za osiguranje dovoljne vojne sile nameće visoke poreze i prisilne kontribucije, te povlači čete s rajnske granice, novačeći Franke i Sase. U ljeto 351. godine Konstancije II. pokreće ofenzivu s ciljem da se probije preko Petoviona i Celeje do Emone. Konačni cilj je bilo probijanje u Italiju. Međutim, Magnencije im je priredio zasjedu i nanio im gubitke. Careva vojska se povlači, a Magnencije kreće u protuofenzivu s ciljem napada na Sisciju koju i osvaja u kolovozu 350. godine. Magnencije se odlučuje u napad na Mursu, a opkoljenom gradu u pomoć pohita car Konstancije II. (Isto, 13; Brunšmid, 1900, 25; Cambridge Ancient History, 2008, 31 ).



Tijek i ishod bitke

Magnencije je pokušao brzo prodrijeti u Mursu tako što je zapalio drvene zidine, međutim pokušaj je propao, jer su branitelji s puno vode ugasili plamen. Bojni red obiju vojski bio je postavljen u ravnici kraj Murse. Konstancije II. na raspolaganju ima 80 tisuća, a Magnencije 36 tisuća vojnika. Konstancije II. ima brojnije i snažnije konjanike, a posebno se među njima ističu Armenci. Odmah na početku bitke konjaništvo cara Konstancija II. je udarilo na vojsku Magnencija i izazvalo pomutnju u neprijateljskim redovima (Gračanin, 2003, 15). Zbog taktičke i vojničke premoći Konstancije II. je izvojevao pobjedu, iako uz strašne gubitke od čak 30 tisuća vojnika, dok je poražena Magnencijeva strana izgubila 24 tisuće vojnika (Isto, 17). Dakle, ukupno je izgubljeno preko 50 tisuća vojnika (Ilkić, 2006, 61). Sam Magnencije skinuo je carsku odoru i pobjegao put Julijskih Alpa (Pinterović, 1978, 93).

U mnogim propagandnim svjedočanstvima, pobjeda iz bitke kod Murse označavana je kao veliki carski trijumf (Cambridge Ancient History, 2008, 237). Taj građanski sukob je označavan kao pravedni rat protiv uzurpatora. Pobjeda je ušla i u kršćanske izvore, zbog dva događaja, prvi, u kojem se zbila čudesna aklamacija Konstancija od strane Magnencijevih vojnika, te drugi, u kojem se govori o Konstancijevom viđenju križa netom prije odlučujuće bitke (Gračanin, 2003, 17; Ilkić, 2006, 61). Zanimljivo jest i to da su se Konstancije i njegovi vojnici borili pod znakom križa, dok su se Magnencijevi vojnici borili pod zaštitom poganskih demona (Gračanin, 2003, 19). Ako gledamo kroz tu prizmu, uočavamo onda da je Konstancijeva pobjeda značila pobjedu kršćanstva, a poraz poganstva (Isto, 24).

Tekst: Marijana Matijević, Goran Đurđević/Sveučilište u Zadru

Literatura: