Ah, ta ljubav...

'ko zna, ah, nitko, ništa ne zna, krhko je znanje! Možda je pao trak istine u me, a možda su sanje! Još bi nam se mogla desiti ljubav! Desiti velim! Ali ja ne znam da li da je želim, ili ne želim!

Čudna je stvar ta ljubav, mnogo čudna. Kao da čeka, vreba iza ugla i nabasa na nezaljubljene ljude, još odavno lišene svih emocija, nespremne za novu oluju u svojim malim životima u kojima jedva imaju vremena za sebe, pojedeni od strane poslodavaca, nalogodavaca i ostalih glodavaca. Mijenjajući oblike iz jednog u drugi ljubav je stalno prisutna oko nas, čini nas ludima i zaljubljenima, nespretnima, napornima i ugroženima, a nekada i suicidnima. Ulazeći u sve pore društvenih odnosa, zbog nje vrlo često hodamo po tankoj liniji između dobra i zla.

Nekada je topla poput šalice kave u rano jesenjsko jutro, a nekada bolna poput raka koji metastazira unutar čovjeka i gotovo neprimjetno ga izjeda svakoga dana, sve više i više dok konačno ne rezultira fatalno. Teško je razlučiti što je to što nas tjera da joj se bacamo u zagrljaj, iako smo svjesni da su velike šanse da nepovratno izgubimo sve što smo do sada postigli.

Kad je ljubav u pitanju, tu nema pravila, nema zakona i gotovo da nema zabranjenoga. Puni ljubavi, dozvolit ćemo si da patimo, da se zaljubimo u one koji su nam daleko, nepristupačni, u one koji su nam zabranjeni. Ne znam da li zabranjeno voće daje veći slad, ali vrlo često imam prilike vidjeti primjer kada se netko zaljubi u osobu koja već ima svoju ljubav, isplaniran život i osmijeh na licu. Uz sve pretpostavke i činjenice da nemaju čak ni onih 1 % šanse, ljudi će ići glavom kroz zid, protiv sebe i protiv osobe koju vole. Sebično kidaju veze i nanose bol samo zato jer postoji nešto njima zabranjeno, nedodirljivo i srcu nedostižno. Mnogi bivaju povrijeđeni, izgubljeni i uništeni, ostavljeni u prevelikoj količini ljubavi osuđenoj na lutanja i traženja u krivim ljudima.

Kada ti netko "oduzme" onu radost s kojom si se svakoga dana budio, poglede koji su te milovali, duge noćne razgovore u kojima rukama hvataš toplinu i poljupce, hladokrvno zakopavaš svaku vrstu emocija i osjećaja, duboko u najdublje i najcrnije odaje svoga bića. Trudiš se zaboraviti na ljubav i zaokupljaš si glavu sa sto drugih stvari. Odjednom te zanima nogomet, ideš na tenis, voziš bicikl, čitaš knjige, gledaš serije, zaokupljaš si glavu s različitim stvarima kako bi izbacio ostatke trakavice koja se kida i ne da ti disati.

Dolaze novi ljudi.

Izlizani osjećaju ponovno bujaju u susretu s novom osobom, a najtužnije je što toga postaneš svjestan tek kada ta osoba ode od tebe. Nemali broj puta se znamo lupiti šakom o glavu i poželimo pojesti sami sebe, onako iznutra, samo zato jer smo zastali i smrznuli se u trenutku kad smo trebali biti najglasniji i izreći svoje osjećaje. Strah od novog otvaranja i iskrenosti odbiti će nas od toliko željenog zagrljaja. Što može biti gore od odbijanja novih ljudi?

Krivi tajming.

Ljubav na prvi pogled, kemija koja se događa među vama, vidljivi znaci zaljubljivanja, sve je to na mjestu, ali što kad ipak nije pravo vrijeme za nove veze? Imaš potrebu otvoriti se drugoj osobi, zagrliti ju, po noći pokriti, poljubiti, stvarati vaš mali svijet, ali opet nemaš snage za to. Dok se trudiš dati joj priliku, osjetiš kako u tebi i dalje postoji onaj nemir uzrokovan prošlom vezom, ostaci ostataka nekada sretnih dana, tinjajući plamen ugasle ljubavi koji gori cijelim tvojim tijelom. Koliko je zapravo potrebno vremena da se preboli bivša ljubav kako bi sljedećoj osobi iskreno prepustili pravoga sebe? Postoji li neka šablona po kojoj se oprostimo od bivših? Jesu li su to možda cijelodnevna pijana druženja s prijateljima, izlasci do ujutro, seks za jednu noć, ili nova osoba koja te šamara svojim nježnim rukama, daje ti srce na dlanu i od trebe traži da budeš iskren?

Jedno je sigurno - previše ljubavi imamo u sebi, previše stvari zadržavamo i prelazimo preko njih, da smo gotovo slijepi pred vidljivim znakovima koji nas upozoravaju, usmjeravaju prema pravim stvarima, prema pravim ljudima. Gubeći se u sveopćem žamoru emocija plivamo ispod površine i sebično se nadamo da će nas netko spasiti, maknuti ovaj kamen sa srca što nas vuče prema bezdanu.
Zajebana je stvar ta ljubav, teško je bez nje, ali ni s njom nije lako.

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Flickr/foto-arhiv 031