Ti si pjesma moje duše...

Upravo sam bacio radio kroz prozor, jer se na njemu čula jeka jeka. Danas sam lud, ne znam što hoću. Još bi to nekako i podnio, da se nakon jeke jeke nije začuo glas neokrunjene žene – majke – kraljice gdje cvili za malim, jer ju je nosio kao privjesak. Imao je, a nije znao. Koliko puta sam samo to čuo, da se ponekad zapitam, što je meni ovo trebalo? Nisam pio vodu, ali sam prolijevao na sve strane, pogotovo u prvim mjesecima kada rastaviše i nas dvoje. A onda su mi svi rekli, ajde, vrijeme je da se krene. I krenuo sam, ali nikada lijevo na križanju staze, ne zbog zvijeri, jer moja je kuća na kraju sela. Boli me uspomena, jer znam da tražena si roba u gradu, a ja volim piti i ljubiti. Na rastanku si mi rekla da ćeš me zamijeniti gorim, namjerno, dok sam te molio nemoj se udavati, nikada.

Poslao sam ti da li znaš da te volim, a od tebe ni slike ni tona. Sve je utihnulo, ni sa čardaka se ne čuje pjesma naša, nisi mi više utjeha kad teška su vremena. I što mi je preostalo, nego da polomim čaše od kristala, jer zavoljeh djevojku iz grada. Hladno je, a tebe nema, za nama nema tragova, kao da cijelim putem smo bili iznad zemlje. Prijatelji mi kažu da nije život jedna žena, ali za tvoje snene oči ja dao bih sve, čak kad i ti me iznevjeri. Pijem da te zaboravim, a želja se veća stvara. Lipe cvatu, a ja odlazim u planine, i sve mi je prekasno i nejasno, ne znam na čemu sam, a na čemu si ti i poželim da smo se voljeli manje.

Čitav svijet za koji znam je nestao, tvoje lice me promijenilo. Putujem i ne mislim na tebe. Sve mi je ravno, manje više, i sa kišom i bez kiše. Tražio sam na vrhu planine, u dubini mora i uvijek mi je nešto falilo, makar to bila sitnica. Nisam mogao shvatiti da ti ideš dalje, sa mnom ili bez mene. Borim se i činim pravu stvar, ne spominjem te ja. Nisam ni suzu pustio, samo sam tiho izustio - ljubav ovdje više ne stanuje.

365 je prošlo dana kad si rekla da me voliš i otkad mi se nisi javila. U trenu, ljubav je nestala za dan kada sam upoznao djevojku bez imena. Nosila je haljinu satkanu od sjećanja i sekunda je bila potrebna da se desi kemija. Ako si za, mogli bi jednom izaći – upitah ju, na što se nasmijehnula i rekla može. Imala je lijepu rupicu na bradi. Rekla mi je: I know, you gonna want me. Sviđala mi se ova stvar. Are you gona be my girl? Let me think about it - odgovorila je. Odjednom, nova je ljubav došla tiho nezvana, sama.

Ostavio sam se briga i prošlosti i okrenuo novu stranicu u životu. Lud sam za njom i priznajem to, poput malog djeteta umazan slajom, ljubim ju, a ona se pretvara da spava. Jednim osmijehom puni me i daje snagu mi da krenem dalje. Kada me dotakne, ja protrnem, zaklopim oči i privijem se uz nju i slušam kako diše. Shvatio sam da nisu sve žene kurve. Taj tren nisam znao kamo ću sa sobom od sreće, ljubav mi je opet pokucala na vrata.

Jednog dana djevojka i ja izašli smo u grad i sreli smo te. Ostala si uvijek ista. Nisi mi ni mahnula, samo si suzu pustila. Držao sam te na distanci, pila si kao krava i rekao sam vidi svinje, napravit će sranje. Pitala si me zašto tvoje ime nigdje ne provlačim kroz rime, ali znaš da ja ne pišem u stihovima. Pitala si me ima li još nade za nas. Nemoj srećo, nemoj danas - zamolio sam te. Rekla si da više ne možeš zadržati bol, mišo moj, a ja sam se okrenuo i pitao te zašto praviš slona od mene. Ostavljam te samu, odlazim i ne kažem zbogom. Gledaš kroz prozor kroz koji se samo jablani vide i uzalud ti je sve, još uvijek voliš me...

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: flickr