Gdje su granice obiteljske odgovornosti?

- Dragi čitatelju, moje ime je Ivana i danas si uzimam za pravo da ti ispričam svoju priču. Imam 11 godina i odlična sam učenica 5. razreda osnovne škole u jednom mjestu u Slavoniji. Živim s roditeljima i 9 braće i sestara i nije nam nimalo lako. Svakoga dana, ja i moji braća i sestre proživljavamo torturu od strane oca i majke, prisiljeni smo prositi i javno se ponižavati. Nije me sramota i nije mi teško, ali kad gledam druge vršnjake kojima je glavni problem što da ih Marko iz 7b nije dodao za prijatelja na Facebook-u, ponekad poželim da sam u njihovoj koži, barem na trenutak.

Otac nas je rasporedio po gradu, tako da svatko ima svoj dio i dan kada ide "u obilazak". On to tako naziva. Mislim, tata nije loš čovjek, nije on kriv što nemamo novaca, ali nekada mi nije svejedno kad drekne na nas. Najstariji brat ima 17 godina i ide u srednju školu. Drugi vršnjaci znaju za njegov "hobi" i namjerno ga zadirkivaju. Jednom su mu natrpali punu torbu wc papira, na što je moj brat samo šutio i spustio glavu. Hrabro se nosi s time, ali sve skriva u sebi i bojim se za njega, jer najviše trpi. Tata ga nekada zna i lupiti, što me tako boli, jer znam da i on čini sve kako bi se kući vratio sa što više novaca. Nismo mi krivi što su i drugi siromašni.

Ima svakakvih ljudi, poštenih, nepoštenih, lajavaca, grubijana, ljudi koji nas toplo ugoste, pričaju s nama, trude se pomoći nam. Jedne nedjelje ugostila me je mlada djevojka koja živi sa svojim dečkom, jedan baš super par. Pričali su sa mnom o svemu, mojim problemima, roditeljima, braći i sestrama, školi, sve ih je zanimalo. Djevojka je plakala dok sam joj hladna kao kamen pričala svoju životnu priču, baš kao što pričam i vama. Prisiljena sam isključiti svaku vrstu emocije kad prosim, ali vjerujte mi, nije nimalo lako. Ponekad mislim da sam isplakala suza za cijeli život, a onda se opet dogodi nešto što me rasplače.

Jednog dana sam prolazila pokraj crkve gdje su vjernici izlazili i ulazili u svoje velike automobile. Cijele obitelji, lijepo obučeni, nasmijani, prosvijetljeni od strane svećenika koji me je uz pogrdne psovke istjerao prije par dana jer sam ga tražila naranču-dvije. Iskreno, bilo mi ih je žao jer, iako su bogati, zapravo nemaju pravi osjećaj koliko ta molitva znači i koja je njena prava vrijednost. Ja se također molim, ali ne u crkvi nego u svojoj glavi, jer nemam tako lijepe haljine i cipele koje karakteriziraju današnjeg vjernika. Ali, dobro je i ovako.

Dok hodam hladnim ulicama u tankoj jakni i prljavim cipelama, sanjam o tome da jednog dana imam svoj stan u kojem će biti veliki frižider pun hrane, soka i voća, sa nekoliko jaja i kobasicom, majonezom i eurokremom, njega nisam dugo jela. Sanjam o tome da imam normalan život, da jednog dana završim školu, fakultet, da imam obrazovanje i posao, da više ne moram prositi za hranu.

Najviše od svega bih željela svoju sobu, svoju intimu gdje ću se posvetiti samo sebi i nikome više i zaključati vrata da nitko ne uđe, bar neko vrijeme. Imam ja još snova, ali neki su tako daleko, da mi se čini da će tamo i ostati. Stvarno bih voljela kad više ne bih morala prositi, jer znam da ni drugima nije lako, danas nikome ništa nije palo s neba. -

Dragi čitatelji, vi stariji, odrasli, koji si dajete za pravo da odlučujute o tuđim sudbinama, životima i djetinjstvu, da li se ikada upitate koliki psihološki pritisak stvarate djeci kad ih tjerate da prose, traže, kradu, da se prodaju? Ti, oče dragi, koji si prejadan da bi ostao subotom kod kuće s obitelji, pa moraš visiti u lokalnim birtijama, sliniti uz konobarice i popiti svu socijalnu pomoć, dječji doplatak i autobusnu kartu za klince, a onda, kud god koji mili moji, da li ikad razmišljaš o djeci kao o ljudskim bićima, a ne o robovima?

A vi što štancate 9+ djece pa si stavite prst u usta i molite za pomoć, o čemu vi zapravo razmišljate, što je to u vašim glavama? Da, reći ćete da su djeca blago, slažem se s time, ali tu djecu treba voljeti i odgojiti, paziti na njih, pružiti im šansu za školovanjem, dati im svu potrebnu ljubav. Vi mislite da možete odgojiti 9 duša, izvesti ih na pravi put, sami?

Hajde, svaki puta kad lupite svoje djete, svoje blago, kako ga nazivate, sjetite se roditelja koji umjetnom oplodnjom pokušavaju dobiti djecu, troše sva moguća i nemoguća sredstva kako bi i oni imali blago zbog kojeg ovaj život zapravo i ima smisla i pokušavaju to opet, opet i opet. Probajte se staviti u njihov položaj i onda razmislite koliko zapravo taj šamar, taj povišeni glas, udarac šakom i razbijanje glave pepeljarom ima smisla? Sjetite se i majki koje su ostale bez djece, koje dan danas ne znaju gdje su njihovi najmiliji. Koliko vam pak sada sva ta sila ima smisla? Ok, i dalje ne razumijete. Probajte lupiti šakom nekoga tko je 3 puta veći i jači od vas, probajte mu slomiti ruku, razbiti oko i ponižavati ga svaki dan. Baš me zanima koliko bi onda imali hrabrosti. Silom se ništa ne postiže, osim kontra efekta, nekoliko modrica, malo krvi i šavova koji gotovo nikada ne zarastaju.

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: foto-arhiv 031