Ljubav u doba prijateljstva

Ako je za vjerovati stručnjacima, negdje na Netu sam nabasao na njihove studije koje govore da 6 od 10 muško-ženskih prijateljstava nakon određenog vremena preraste u ljubav. Veoma zanimljiv podatak, ali dok sam dalje čitao, nisam naišao na isto oduševljenje. Veći dio tih novopečenih ljubavi gotovo nikada nema happy end, čak njih 5.

Uvijek nam je potreban netko da nas sluša, čuje, vidi, dodirne, raspravlja o našim problemima, savjetuje nas i bude uz nas. Danas je vrlo teško naći pravog prijatelja, to je nešto gotovo imaginarno. Imam par najboljih prijatelja iz djetinjstva za koje bih bezuvjetno napravio sve. Isto tako imam i nekoliko prijateljica za koje bih isto to napravio. Ali opet, nažalost, znam nekoliko primjera kad se prijateljstvo pretvori u ljubav, pa ljudi tuguju i pate jer su u zabludi i misle da gube najbolju osobu u životu, a ne poduzimaju ništa da ih zadrže uz sebe.

Ako je već došlo do toga da se između njih rodila ljubav, pa što je tu loše? Zaljubiti se u osobu koja te zna čitav život, ima li išta bolje od toga? Najjednostavnije je ignorirati problem i praviti se da on ne postoji, odbaciti od sebe mogućnost za sreću i ljubav s takvom osobom, pa makar cijeli život bili nesretni. U jednom trenutku imaš prijateljicu koja ti predstavlja sve, pa tako i bolju polovicu, a u drugom si nesretan jer si ju odgurnuo od sebe i ne možeš si prihvatiti činjenicu da ste zaljubljeni jedno u drugo.

Jedan veliki dvosjekli mač koji u većini slučajeva sasječe oba aktera ovog odnosa i ostavlja duboke rane i neizrecivu bol u njima, toliku da jednostavno poželiš da nikada nisi niti poznavao tu osobu. Koliko samo cijela ta situacija zna biti škakljiva i neugodna, kad sjedneš s frendicom na kavu, pričate o svemu i svačemu, a znaš da to više nije samo prijateljski odnos i da se iz njega počelo rađati nešto čemu se ni ti ni ona ne možete oduprijeti, a u samom početku ste osudili na propast.

Razmišljaš u sebi koliko zapravo cijeli taj odnos bi imao smisla, kad u jednu ruku imaš najbolju frendicu koja zna sve tvoje mane, pa tek onda prednosti, zna kakvog si raspoloženja čim te pogleda, kao što i ti znaš kad ju nešto jede, grize iznutra i ubija i znaš koja je prava riječ da ju smiriš. Iskren odnos zasnovan na jednostavnosti odjednom je toliko kompliciran da se oboje bojite otvoriti tu temu, pričati o tome, jer znate da više ništa neće biti isto.

Poznajete se godinama, njoj si prvoj rekao kad si izgubio nevinost, prvi puta se poljubio, kad si se posvađao sa curom, ona je bila ta koja je nudila rame za plakanje, uvijek je bila tu. I sada, odjednom, cijeli taj vaš odnos je stavljen na kocku jer se zaljubljujete jedno u drugo, a ne možete se oduprijeti emocijama koje frcaju iz vas svaki puta kad se vidite, čujete ili dopisujete.

Prvi znakovi prijateljstva, rođeni u trećoj klupi do prozora davne godine, probijajući se kroz osnovnu školu, izgrađujući kroz izlaske u srednjoj i nadobudna mlaćenja prazne slame dok nedjeljom ujutro pijani hodate gradom doveli su vas do toga da jedno drugo toliko dobro poznajete, da je grijeh ignorirati činjenicu da bi vam se mogla dogoditi ljubav.

A znaš da je ona vrlo bitna karika u tvom životu koja te spaja sa razumom, zemljom po kojoj hodaš, s ljudima koje voliš, taj mali osigurač koji, kad si pod naponom, ti ne dozvoljava da eksplodiraš i napraviš nepovratnu katastrofu kojom ćeš povrijediti ljude oko sebe. Koliko je zapravo moguće da postoji prijatelj kojeg ćeš voljeti, koji će stati uz tebe i ponuditi svoje rame za plakanje u olujnim noćima prepunim tuge, bijesa i nerazumijevanja od strane okoline, prijatelj koji ne pita zašto nego kada, koji ne pita kako nego koliko, prijatelj koji kaže može kad i ne može i ništa ne traži za uzvrat? Koliko nam je vremena potrebno da shvatimo da takva osoba postoji upravo zbog nas samih, jer smo joj se otvorili i pokazali kakvi zapravo jesmo, ranjivi i od krvi i mesa?

Onaj bolan pogled, kad vam se oči susretnu i zasjaje, trenutak u kojem ste toliko tihi, a u sebi izgarate i vrištite na sav glas, otvarate usta, ali iz njih riječi ne izlaze, pružate ruku, ali ona nepomična ostaje, trenutak kad ste spremni reći u lice da ne možete jedno bez drugog, ali ste nesigurni i bojite se, tada sve ima smisla. Tada je pravo vrijeme za odluke, povući pravi potez i skinuti si težak teret s srca. Ali ne, to ne činite. Ne posežete za jedinom razumnom i logičnom odlukom i što se onda dogodi?

Sve emocije, nevini pogledi i želja za dodirom nestaje poput stranca u noći. Izgubili ste jedno drugo, između vas se stvorio ogroman razdor, ne povjeravate se više, izbjegavate, i malo pomalo topi se vaše prijateljstvo koje ste toliko dugo gradili, a samo zato jer ste se, ni krivi ni dužni, zaljubili jedno u drugo. Ljubav se ne bira, ona se dogodi ili ne dogodi, nije suđena, niti ucrtana u zvijezdama i horoskopu, shvatite to. Osoba ti se svidi ili ne svidi, zaljubiš se u nju ili ne, i to je tako jednostavno. Ali, zašto jednostavno kad može biti komplicirano?

- LJUBAV se ne trži, niti ne kupuje, niti se trampi, niti se plaća, niti se daje, niti uzima. Nema zakona, nema pobjede, nema finiša, nema želje, potrebe, zajeba, tu nema pehara, ne postoji nada, danas, sutra, pas, mačka, nema toga što može simulirati ljubav prema određenoj osobi.

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: flickr