'So far so good' - prva samostalna izložba mladog osječkog umjetnika Dražena Budimira

U Galeriji Waldinger (Fakultetska 7 (Tvrđa), Osijek) u danima od 28. siječnja do 13. veljače 2011. godine Gradske galerije Osijek, pod pokroviteljstvom Grada Osijeka i Ministarstva kulture RH, predstavljaju prvu samostalnu izložbu mladog osječkog umjetnika Dražena Budimira pod nazivom “So far so good”. Otvorenje izložbe održat će se u petak 28. siječnja 2011. od 20 sati.

Marina Viculin: So far so good…

Mizaru, Kikazaru i Iwazaru – tri japanska mudra majmuna daju nam sažete upute: ne gledaj, ne slušaj, ne govori! Što onda da činim? Metamorfoziranim znakovima za obavezno nošenje zaštitne opreme Budimir pridružuje drugačiji tekst: Eatshit, Sodoff, Shutthefuckup.
Na koliko se nivoa poigrava autor? Prenoseći estetiku jednostavnih shematiziranih oblika znakova obavijesti i upozorenja uobličenih obojenim poljima, on u svaki nivo unosi pomak. Tako stvara komunikacijsku slijepu mrlju koja nastaje na mjestu gdje se oblik, funkcija i značenje prepoznatljivih elemenata ne poklapaju s poznatim i očekivanim. Slijepu točku pronaći ćemo i u priči o tri majmuna, i u stiliziranim prizorima, i u naslovima koji se pojavljuju kao izrečeni tekst u obliku transkripcije engleskog izgovora. No to nije sve! Pomak će biti prisutan i na sljedećem nivou - u sferi recepcije, preispitivanja sivog polja nepreklapanja u koji se smještaju nova značenja.

Dražen Budimir svoje poruke izriče naizgled jednostavnim vizualnim znakovima upozorenja. Poruke sastavljene od slikovnih simbola uče nas jeziku ili možda pismu zajednice koja se ne služi govorom već misli bez posrednika preobražava u vizualne metafore sofisticiranog likovnog govora. Takvo nas razmjenjivanje dijelom oslobađa tvrdog zapovjedništva racija i dopušta emocionalno-imaginarnom sustavu da pruži svoje pipke u sferu „vizualnog govora“.


Make me this day beautiful #1

Možemo li zamisliti svijet u kojem bezobličnost saznanja nikada ne pretvaramo u restriktivnu racionalnost riječi već je transferiramo u slojevitu gotovo neiscrpnu realnost slikovnog izraza? Ne, ovo zapravo nisu ideogrami, stvar se zaustavlja stepenicu niže. Ideogramu prethodi apstraktni pojam ovdje se smisao gradi isključivo od situacija. Značenje, učestalost, razloge i povode te sav ostali uzročno-posljedični balast ostavljamo po strani. Piccola storia di grande amore ili Kako sam sistematski uništio idiota je izlaz u slučaju požara ili je to barem bio prije nego što ga je Budimir pretvorio u „ljubavnu situaciju“. Dakle značenje se rađa posredstvom činjenica da je pred nama slika trometarskog formata, da je prizor doživio minimalnu formalnu promjenu slijedom novog sižea, te da je postavljen u sasvim drugačiji, sasvim novi kontekst – postao je umjetnički rad.

Dakle jedan slikovni znak za izlaz u slučaju požara Budimir je s ploče koja čini obavezni inventar javnog prostora transferirao na platno velikog formata. Pažljivo je kopirao sve detalje unoseći sasvim sitne promjene na nivou sadržaja kao što je ona da se ženska i muška figura sada drže za ruke: Piccola storia di grande amore ili Kako sam sistematski uništio idiota. Verbalni dio rada jednako kao i svi drugi nivoi najviše komunicira tautologijom, računa na znanja i prepoznavanja i kroz njih upućuje.


Piccola storia di grande amore

Ovo su reciklirani znakovi, oni su zadržali dio svoga prijašnjeg značenja, sa sobom kao popudbinu nose povijesni kontekst čitljiv iz stilskih obilježja. Riječi i rečenice ključno značenje nose u stilskim nespretnostima i nepravilnostima jezika. Na primjer diptih Make me this day beautiful mogao bi se mirno, u maniri Clinta Eastvooda, zvati Make my day kada ne bi bio vezan uz sintaksu i način razmišljanja nekog drugog jezika: Učini mi ovaj dan lijepim. Takav jezik, bez sumnje, upućuje na društvenu grupu koja se njime služi.

Taj nas nivo uvodi u sljedeću riznicu prefabriciranih oblika i značenja od kojih Budimir gradi svoje radove. To je onaj socijalni i historijski kontekst u kojem i oblici i boje, njihova prisutnost ili odsutnost, nose vrlo glasnu ideološku poruku. Make me this day beautiful je diptih na kojem je muškarac s upaljačem s neznatnim promjenama u izrazu lica preuzet direktno s ploče upozorenja o opasnosti od požara, ali djevojka s druge slike iz drugog je svijeta, ona pripada licima sovjetskih udarnica socrealizma. Kao i muškarac u radničkom je odijelu, i kao i on podiže ruku prema ustima. Njegova ruka prinosi usnama otvoreni plamen a njezina ispruženim kažiprstom daje znak da utihnemo (shutthefuckup?), da nikome ne kažemo, da se pritajimo?!

Iza nje je tvornica u plamenu kraj nje je muškarac s upaljačem, o čemu ona želi da šutimo? Možda trebamo utišati otkucaje srca kako bismo čuli pucketanje vatre, a možda jednostavno trebamo biti oprezni kako bismo vatri dali priliku da se razgori. Blizina djevojke kao da izokreće inicijalno značenje upozorenja o opasnosti od požara i pretvara prizor u san o požaru. A sve je isto, scena s muškarcem doslovno je preslikana, promijenjena je samo podloga i format.


Make me this day beautiful #2

Izraz na usnama čini razliku, način na koji pripaljuje cigaretu čini ga filmskim junakom. Prst na njezinim usnama donosi erotsku komponentu, onu koja je bez iznimke nepoželjna u svim represivnim sustavima katoličkog i nekatoličkog svijeta. „Parental Advisory Explicit Content“ stoji u pozadini Budimirovog rada Opojne droge su opasne po mladi organizam. Djevojčica koja se obrambenom pozom nadlaktice postavljene ispred lica brani od svih tih strašnih i opasnih sadržaja također je formalni citat sa sovjetskoga propagandnog plakata. Ona bi mogla reći: „Zaista netko drugi mora odlučiti u moje ime!“. No parental advisory je mentalna kuga suvremenog vremena, to je ucjena i način da kažemo „spas za mene“ i skinemo odgovornost. Kultura nam je preplavljena tom skrbničkom odgovornošću. Je li to ono što nam umjetnik želi reći?

Budmirovi radovi koristeći popartističko kolažiranje ispražnjenih formi i banalnih poruka postavljaju značenja u rascjepe. Neka manje ili više konkretna pitanja dotiču slučajno i brzo se od njih distanciraju, samocenzuriraju. Self-censored? Jednostavno ona nisu sadržaj njegovog rada. Budimira treba tražiti u sintaksi slikovnog mišljenja, u obilježjima izmišljenog svijeta bez govora i jezika, bez riječi i posrednika. Značenje se stvara u meni i tebi. Ona izlaze iz neposrednih suprotstavljanja i sazidana su od onoga što znamo i onoga što ne znamo a možda ćemo doznati. So far so good…

Radno vrijeme galerije:
- utorak–nedjelja: 17–20 h
- ponedjeljkom i praznikom: zatvoreno