Sri Lanka - Zemlja Kao Nijedna Druga

"Land like no other" - fraza koju ovdasnja turisticka zajednica koristi za promociju svakako vise nego pristaje ovoj zemlji.

Prije nego se prebacim na osobne dogodovstine, malo da vam kazem o samoj zemlji.

Sri Lanka, "biser Indijskog oceana" ili "suza Indije" kako ju zovu, smjestena je taman nesto iznad ekvatora. Povrsinom je nesto veca od Hrvatske (66 kv.km), no populacijom nas svakako visestruko tuce (19 mil). Otprilike si mozete predociti koja to gustoca naseljenosti. Osobito ujutro kad sav narod koji zivi oko glavnog grada Colomba (pored 2 mil koji zive u njemu) krene na posao (nekad mi se cini da svi idu upravo mojim busom).

Sluzbeni jezici Sri Lanke su engleski, sinhala i tamilski. Nerijetko su i natpisi trojezicni. Medjutim, jezik businessa je engleski, kao jezik koji pokazuje obrazovanje i polozaj u drustvu.

Vecina ljudi su budisti, potom muslimani te krscani.

Klima je nesto na sto mi je trebalo dosta dugo da se naviknem. U prosjeku je nekih 30tak stupnjeva, uz mozda neke male razlike nocne temperature, uz vrlo visoku vlaznost u zraku. Slicno kao kod nas na moru kad krenete usred 8.mj na plazu u neko gluho popodne. E tako, pa jos gore - to bi otprilike docaralo vremenske prilike u Colombu. Znoj, vrucina, uzareni asfalt. Medjutim, nakon nekog vremena covjek sve prihvati i prestane se sekirati.

Slijede neke moje crtice kako bih vam docarala atmosferu zemlje u kojoj se nalazim:

Budini kipovi po svuda, nekad imaju i kisobran, kao protiv sunca (ovdje ljudi nose kisobran za sunce isto), ai ispred imaju posudicu sa cvijecem i mirsnim stapicima, posveceno Budi za dorucak...

Nekidan iz busa sam ugledala usred prometne ulice guzvu ljudi sa strane i nose lijes - pogreb.. svi obuceni u bijelo i idu na groblje... a okolo auti, prometni kaos...

Ljudi ovdje obicno jedu prstima desne ruke, i rijetko tko se sluzi priborom za jelo. Moji pokusaji jedenja prstima su medjutim, obicno zavrsavali rasipanom rizom posvuda okolo. Lijeva ruka sluzi drugim radnjama na toaletu. WC papir je rijetkost, osim u fancy hotelima i trgovackim centrima. Svaki WC ima mali tus sastrane i za mene je jos uvijek misterija sto zapravo rade s njim (prvih nekoliko dana sam mislila da sluzi da se pusti voda, pa sam tusirala skoljku i nikako mi nije jasno zasto nece...)

Ljudi se pozdravljaju sa sklopljenim rukama, kao kad se mi molimo, malko nagnute glave... kad se rukuju, rukuju se jako labavog stiska, sto znate kako mi ne volimo....

Tople vode nema u vecini stanova, al nije ni da ti treba, jedino malo kad se tusiras, radje bi da je topla, al u zadnje vrijeme smo sretni da uopce ima vode na tusu obzirom da je pritisak zna biti problem, osobito u jutarnjim satima.

Zohari su puno veci nego nasi.

Paradajz, lubenice i banane su upola manje. Krastavac je bijel. Jaja su snjezno bijela. Paprika je rijetko vidjena. Ostalo voce i povrce ne znam desifrirati.

U autobusu se niko ne sverca. Imaju osobu koji skuplja pare od putnika, a na stanicama izadje van iz busa i onda vice na koju stanicu ide i zove ljude da udju. Buka je nesto normalno ovdje na ulicama.

Ak si bijel i hodas ulicom u centru u prosjeku svakih 100 m ce ti stati barem jedan tuktuk (ovdasnje trokolice) pitajuci trebas li prijevoz. Isto tako ce te na ulici zaustaviti i postavljati pitanja "Where are you going? Which country? Are you married?". Vjerujte, nakon nekog vremena prestaje biti simpaticno i zabavno.

Na ulici djeca igraju kriket.

Kava nije toliko uobicajena koliko caj s mlijekom, a birtija u smislu kafica bas i nema.

Tipican obrok je riza i curry. Za dorucak, rucak i veceru. Sto je previse, previse je.

Ljudi toliko tu ne izlaze, osobito zene, koje su po padanju mraka, dakle oko pol 20h, u kuci.

Kokos se koristi za sve - od kuhanja do mijesanja s alkoholom. Mislim da nam je cak madrac kreveta ispunjen onim vlaknima kokosa.

Predvecer i ujutro se cuje molitva iz hramova u obliku prekrasne pjesme.

Alkohol se ne prodaje u trgovinama, samo u posebnim prodavaonicama do 21h navecer. U vecini restorana isto ne sluze alkohol.


Toliko za sada, sljedeci put se javljam s pricom kako sam uspjela promijeniti posao u prvih tjedan dana.

---

Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.