Galerija Waldinger: izložba Vedrana Perkova 'Nisam tako mislio'

Jesam li išta objasnila?

Ova se izložba sastoji ponajviše od naslova samog – Nisam tako mislio – ostalo je manje-više ispuna! Neka vam se ova moja misao ne učini grubom, jer konačno mogu reći štogod želim, on ionako nije tako mislio!

Gledam radove Vedrana Perkova, od onih davnih svemirskih brodova od stiropora i kartona (The things that dreams are made of, 2006.), preko Putarove biste (Radoslave, samo smo nas dvojica muških na izložbi, 2007.), koja mu je donijela nagradu i kreveta s baldahinima (Bastion, five stars, 2008.) na splitskim zidinama, koji su nekom drugom donijeli sreću, i razmišljam kako da zahvatim u taj materijal od kojeg su napravljeni. Od smijeha i ironije, od snova i pameti….i ni od čega tome sličnom.

Njegovi su radovi napravljeni od onoga preko čega misao preskoči, kad preskoči (nemojte frktati nosom, mogu napisati što hoću da bih istaknula kako on nije to mislio!). Barata nerazmjerima ideje i realizacije, neskladom materijala i forme, teme i pristupa. Zove li se to konceptualni rad?

To se zove vraški dobar rad jer kako god ja to postavila, rad Vedrana Perkova dobrano će izmaknuti mojem objašnjenju i deskripciji. I ostat ću praznih ruku, glavni će sadržaj biti s one druge strane – Vedranove! Rođeni pobjednik, što drugo reći o njemu.

Dakle, s njim nemam šanse, što god rekla, bit ću krivu, pa da probam sa samim radovima. Možda mi oni budu više naklonjeni, mekši i otvoreniji. Možda otkriju od čega su napravljeni. Simulacija, Kompozicija, Orkanski visovi, Nexus, The greatest paradox, Bez naziva i O mon dieu – kataloški popis ko’ pjesma.

Kad razgovaram s Vedranom, on se trudi biti jasan i direktan i naizgled mu to i uspijeva. Ne okoliša, ne prešućuje. Sve je rečeno i sve je jasno. Nema ostataka, nema zamućivanja jer ono nije potrebno, ideja je jasna i direktna i dade se ispričati riječima. Opredmećenje ideje, njezina pojavnost nije nebitna, ali kao što on kaže nije ni glavna stvar.

Progoni me osjećaj da to ipak nije sve. Ne mogu reći da mi nešto taji, ili da to ne zna izreći. Sjedi, gleda me, govori mi sve što zna, a ipak kao da je misao preskočila.
Nešto je pod tepihom, iako ga nitko nije tamo sakrio.

Teško je reći koliko je niskobudžetni, brzopotezni, samsvojmajstor izgled Vedranovih radova proizvod neimaštine, a koliko je dio sasvim precizne estetike.
Rekla bih da ipak preteže ovo drugo. Estetika bricolagea u Vedranovom radu oblikuje dobar dio značenja. Ona je naravno i estetika konceptualnog pristupa. Ona je tradicionalna estetika konceptuale, jer u ovome novom tisućljeću to svakako ne mora biti baš tako. Mogla bi biti i hightech konceptuala. Ali nije. I to ne zbog para već zato što Vedran tako izriče stvari. Sadržaj je i u njihovoj plastičkoj pojavnosti. Ili, bolje rečeno, u izmicanju plastičkoj pojavnosti pa taj karakter privremenosti, koji imaju njegovi radovi, uvijek upućuje na njihovu proizvoljnost i nestabilnost. Je li zec ili patka? Kao da bi se svaki od radova mogao, drukčije gledan, pokazati kao vlastita suprotnost.

Nisam tako mislio – glavni je sadržaj izložbe. Propušteno značenje, izgubljeni smisao. Nesporazum? Mislim da se to ne može nazvati nesporazumom. Nema nesporazuma, ima neke neuobličene poruke (!) koja traži svoju formu. I tu se događa ono vidljivo i u razgovoru i u radu. On me gleda i kaže mi sve, a ja ipak osjećam nešto veliko neizrečeno. Čini se da je ono zaista tu, ali nema formu, nema jezik.

What if dont die straight away? – jest tekst simulacije, ispisan na lelujavim trakama obješenoga bijelog platna. Tibetanci svoje molitve opredmećuju u molitvene zastavice da bi ih vjetar lelujao i raznosio molitvu po prostranstvima visoravni.
Svaki od Vedranovih radova sadrži značenjski preokret. Misao preskoči kao skretnica na tračnicama i započeti razvoj odjednom skrene na sasvim novi kolosijek. Uistinu, ta slika da je misao preskočila kao što preskoči skretnica na tračnicama dobro upućuje na ono što Vedran radi u svojem radu.

Tako dobiva nešto što je ironično bez ironijskog uboda, smiješno zbog neočekivanog skretanja, promatračko unatoč snažnom sudjelovanju. Samo promatram – a oko tebe tutnji rat. Pa ako možeš stajati usred tog samsvojmajstor bojnog polja i promatrati ga smirenog srca, učini to. Vedranov Nexus kaže: All I have to do is dream!

Čini se da ipak neću ni radovima moći pristupiti kako bi trebalo. Dok ovo pišem, Simulacija, Kompozicija, Orkanski visovi, Nexus, The greatest paradox, Bez naziva i O mon dieu ne postoje još u svome punom plastičkom realitetu. Tek su pripremljeni dijelovi od kojih će se na određenomu mjestu u definiranom vremenu dogoditi rad.

Ja poznajem dijelove i mogu zamisliti konačni rezultat, ali sada poimam da u toj igri vječitog izmicanja ne znam i ne mogu znati što će se na koncu dogoditi, kakav će u registru doživljaja biti taj rad! Iako je konceptualan, njegova realizacija uvijek nadilazi ideju, njegov sadržaj je u mojem doživljaju. To sam shvatila sjećajući se svojih susreta s radovima Sve su stvari na svojim mjestima ili Instant spomenikom ili na kraju i sa Golf carom. Prepričan rad gubi svoju snagu, gubi onaj najvažniji dio, gubi onu podivljalu skretnicu. Zašto? Nema mene koja ga doživljavam.

Sada razumijem da je Vedranov rad uvijek dobrim dijelom sastavljen i od onoga što ja očekujem, zamišljam, proživljavam. Izgrađen je od preskoka moje misli. Od mojeg unutarnjeg osmijeha, od balansiranja na tankoj crti samouvažavanja i autoironije. U Instant spomeniku ja sam ta koja privučena uspinjanjem na propovjedaonicu postajem bista samoj sebi. On uvijek i promatrača uvlači u svoj rad. Gradi rad od njegovih taština i slabosti, od njegovoga vlastitog ironijskog odmaka i sposobnosti da se smije sam sebi. Zato onako gleda, a meni se čini da ima nešto pod tepihom.