Strip intervju: Rudi Aljinović

Ako ste se pitali tko je misteriozni Lastan iz Modre Laste u ovom intervjuu, predstavljamo vam prvog Lastana, Rudija Aljinovića. Strip scenarist i novinar. Zasigurno jedan od najvećih poznavatelja stripa, koji u svojoj biografiji, s ponosom može reći kako je sudjelovao u začetku strip scene, radeći scenarije za jedne od najvećih domaćih strip ctača.Intervju je nastao za vrijeme Dana stripa Osijek 2010., a gospodin Aljinović se pokazao jednim od najaktivnijih sudionika istih.


Vaš rad na stripu dobro je poznat nešto starijim generacijama. Za mlađe ste poznatiji kao ime koje se nameće kad god se spomene strip, uz bok Mauroviću, Julesu, danas Kordeju, Macanu… Kako doživljavate sebe, što biste od svojih talenata stavili na prvo mjesto, jeste li ponjaprije scenarst, teoretičar, novinar…

Isključivo sam se bavio stripom kao scenarist, nisam crtao. Bio sam novinar u redakciji Plavog Vjesnika. To je bio tjednik za mlade, za onaj uzrast od 11 do 14 godina. Glavni stripovi su bili usmjereni na taj uzrast i bila je jednostavno potreba čitalaca da imaju neke stripove domaće proizvodnje. Tu sam kao novinar i scenarist djelovao. To je bila moja uloga s jedne strane, a s druge strane, 60-ih godina sam puno pisao o stripu kao o kulturološkoj temi, tako da je to nešto možda značajnije, što je ostavilo trag. U to se vrijeme o stripu još nije pisalo kao o jednom od fenomena masovne kulture. Kroz te svoje članke približavao sam i taj kulturni segment. Inače, bio sam novinar opće prakse, moje zanimanje, osnovno, sve do penzije, a i danas kad se pojavljujem u javnosti, ja sam novinar. I to pretežno novina koje su namjenjene mladima. Inače kao scenarist sam radio za Maurovića, Bekera, Lordanića, Svirčića, Delača, Radilovića, Dovnikovića, Bešlića… Prvi strip sam baš radio sa Dovnikovićem, Osječaninom, u Plavom Vjesniku. Većina tih stripova objavljena je u Plavom Vjesniku, to je ostavilo nekakav trag te me ljudi poistovjećuju sa tim razdobljem.


Rudi Aljinović (lijevo), u društvu s Borivojem Dovinikovićem tijekom jedne od tribina Dani stripa Osijek 2010.

Već u samom početku odmaknimo se od stripa i bacimo i oko i uhu na nešto štoje još, na neki način univerzalnije, i za stare i mlade, već desetljećima, a to je persona misterioznog Lastana iz Modre Laste. On je tisuće mladih usmjerio ka rješenju njihovih problema, ali i dobro nasmijao, zajedno sa njihovim roditeljima. Šuška se da ste to bili Vi?

Je, ali čudi me od kud vi to znate?

Moderna tehnologija, dostupnost informacija, malo smo istraživali…

Ok, bio je jedan intervju u Jutarnjem koji je otkrio identitet autora. Dakle, ja sam osmislio tu rubriku, pokrenuo ju u Modroj Lasti, došao ss tim prijedlogm da se napravi jedna rubrika komunikacije čitatelji – redakcija, i da netko odgovara na pitanja djece, i upućuje neke korisne životne stvari i tako dalje, tako da sam defakto predložio da iza mene stoji ličnost nekog dječaka koji će se manje-više baviti tom materijom. Uz to sam predložio da to bude sastanak sa bilo kim, nekim Davorom, Mladenom, a onda je Dragutin Brigljević, ondašnji urednik Modre Laste rekao neka se taj zove Lastan. Inače, ja sebe nisam nikad poistovjećivao sa Lastanom. Radio sam to prvih deset godina. To je bio novinarski oblik, ne treba mene osobno povezivati s ličnošću Lastana, ali drago mi je da se rubrika zadržala tih 40 godina. Radio sam to od 69-e do 79-e i onda sam prepustio redakciji, da nastavi. U istom obliku kako sam je ustanovio, rubrika traje i danas i vrlo je popularna. Modru Lastu su zapravo držali, na neki način, Bednjančevi stripovi i taj oblik Sastanak sa Lastanom, kao one najčitanije stvari. Iako Modra Lasta, kao časopis, je u cjelini vrlo dobra. Danas Lastana radi jedna osoba, poznajem ju, no identitet se čuva u tajnosti. Inače, baš današnji, taj koji piše Lastana, on je sugerirao ovima u Jutarnjem Listu da naprave intervju samnom, da se objasni kako je rubrika krenula…

Možemo poistovjetiti sa Fantomom, tajni identitet, nasljedna dužnost…

A, poznate Fantoma kao strip. Jednom sam prevodio stripove o Fantomu, davno u novinarska vremena. Inače, prvog Fantoma koji je izlazio kod nas u zagrebačkom Hrvatskom Dnevniku, prevodio je Ivan Goran Kovačić. To je, ovako, zanimljivost…


Svaka sličnost je slučajna...

Prošle godine objavljen je strip album Koraljka, Neven i Bobo, na kojem ste surađivali sa Žarkom Bekerom, recite nam malo više o tome…

To je strip koji je izlazio u nastavcima u Plavom Vjesniku, sredinom 60-ih, prije skoro 50 godina, izlazio je u nastavcima, izašle su tri epizode. To je bio prvi strip uopće u ondašnjoj Jugoslaviji koji je obrađivao tematiku omladinskog života, odraslijih tinejdžera. Kad sam napisao taj scenarij za Bekera, baš sam bio u vojsci, u Ljubljani i to je opisano u toj knjizi, u pogovoru. Jednostavno je došla narudžba iz redakciji da bi na centralnom dijelu Plavog Vijesnika trebao izlaziti strip koji je posvećen tj. govori o omladini tog trenutka. Napravio sam taj scenarij, tri epizode, a Žarko je to fantastično crtao. Mladi junaci tih stripova su bili djevojka Koraljka, njezin brat Neven i Bobo. Znači, bila je posrijedi redakcijska narudžba, moja redakcijska obveza koju sam odradio u vojsci.


Bili ste predsjednik ocjenjivačko suda na International cartoon exhibition u Zagrebu 2009. Kakvi su Vaši dojmovi otamo?

Ovako, sa stripom to nema veze. Hrvatsko društvo karikaturista, svake godine ima internacionalni natječaj na koji se javljaju na određenu zadanu temu, karikaturisti iz cijelog svijeta, tko želi. Lani je tema bila „u se, na se i poda se“, čini mi se… Znači rješavanje životnih situacija kroz to. Slučajno sam bio predsjednik žirija, inače, karikaturu volim, razumijem, ali u tom sastavu žirija su bila značajna imena, bio je Dulibić, on je jedini naš čovjek, profesor na sveučilištu, koji je doktorirao na karikaturi na ovim prostorima. U žiriju je još bio Joško Marušić, poznat iz svijeta crtanog filma i karikturist, njegove karikature svaki dan izlaze u Slobodnoj Dalmaciji. Bilo je još ljudi, no da ne duljim, ocjenjivali smo radove na zadanu temu. Predsjednik žirija sam bio samo figurativno, jer smo svi imali jednaki glas. Pobjednički rad mi se jako sviđao, bio je portret Che Guevare, gdje on nosi na sebi T-Shirt, a na njoj je slika Mikija Mausa. To mi se svidjelo kao jedna vrlo svježa ideja. Bilo je tajno glasanje, svatko je odabrao deset karikatura koje mu se najviše sviđaju, a Che je bio prisutan kod svih članova žirija te se jednostavnim matematičkim zbrajanjem došlo do pobjednika. To je jedan karikaturist koji živi u Grčkoj, čini mi se, ali je inače naš čovjek. Nemam puno veze sa karikaturom, osim što sam ljubitelj, a mnogi moji prijatelji su karikaturisti…


Pobjednička karikatura ICE Zagreb 2009.

Za kraj, molim Vas najiskrenije, uzimajući u obzir organizaciju, posjećenost, ambijent, profil gostiju i postav izloženih radova, kako biste na nekoj zamišljenoj skali od 1 do 10 ocjenili Dane stripa u Osijeka 2010.?

Čista osmica! Ugodno sam iznenađen posjećenošću i atmosferom koja se stvorila oko toga. Susreo sam tu mnogo dragih ljudi koje znam od prije, a i ove neke mlade upoznajem, tako da manifestaciju u cijelosti ocjenjujem tom nekom visokom ocjenom osam. Za prvi festival takve vrste u Osijeku, to je vrlo povoljan dojam. Iznenađen sam i kvalitetom radova, koje su sakupljeni. Iza svega toga stoji marljivi rad, višemjesečni, Željka Gašića, koji je istraživao puno autore sa ovog terena. To je možda i najveći doprinos. Sad sam skoncentriran na skupljanje podataka o povijesti hrvatskog stripa, koju uskoro i objavljujem, i svaki takav rad na otkrivanju autora koji su mi bili nepoznati, meni je osobno vrlo dragocjen. To je doprinos ove manifestacije za ubuduće, jedan od tih glavnih dobitaka je to ukazivanje na bogatu prošlost stripa ovdje u Slavoniji. Sabrano je 60-ak autora od istoka do zapada. To je ono što me veseli.

Razgovarali: Ivan Trenkl i Saša Paprić