Stepa, Dunav i Maslacak

Uzeli smo novi brod….”Farmer”. Seljak!

Obicno prvo sto uradim je da dobro, polako I do detalja proucim tehnicki opis, uvjete I tome slicno, ali ovoga puta sam lijeno odsetao do prozora I zagledao se u panoramu Miami-ja, obasjanu finom juznjackom mjesavinom popodnevnog sunca I ranog sutona koju nikad ranije nisam vidio, iako mi je tu, svakodnevno pred ocima.

Nekad stvarno ne znamo uzivati u malim stvarima.

Razmisljao sam o jednom seljaku koga sam davno poznavao. Vrtio sam kroz glavu sve one stvari kojima me je ucio, sve one male, tihe trenutke u kojima me je dobra, okrugla sijeda glava usmjeravala ka prihvacanju I shvacanju nekih vrijednosti koje vec godinama smatram pravima. Kako starim, sve vise I vise razumijem stvari koje su mi se nekada davno cinile trivijalnima, te sve vise I vise mi postaje jasno da ce mi trebati cijeli zivot da shvatim sve sto mi je govorio, a 3 zivota da odradim ili to isto prenesem na neke nove klince, koji ce se, nadam se, u slicnom svojstvu pojaviti u mom zivotu. Takodjer mi je postalo jasno da nikad nisam stigao zahvaliti mu se, za sve ono dobro sto mi je dao za, evo, 35 godina koliko je u meni, te onu 21 koliko je bio uz mene.

Naucio me razlikovati seljake od seljacina, beskrajno postivati seljake I do ludila ne postivati seljacine.

Zivot seljaka na Balkanu nikad nije bio niti ce ikada biti ni lak niti lijep. Postoje samo oscilacije, varijacije toga do koje je mjere je tezak ili tesko podnosljiv, a opet, mnogi ne odole toj preplodnoj zemlji I tim malim, kratkotrajnim zadovoljstvima koja ti ona pruza. Ne treba njima mnogo, sedam dana lijepog vremena za zetvu ili duga jutarnja rosa kad se beru kukuruzi, pa komuse duze ostaju vlazne I budu manje ostre …Seljaci su, a on je bio vrlo tipican primjer slavonskog seljaka, cudni ljudi. Grubog izraza lica, naborane zadebljane koze, grubih pokreta I govora, a ipak, dusa im je kao ruska stepa siroka, kao Dunav silna, a opet, ispod povrsine, njezna I ranjiva, kao zreo maslacak u kasno proljece.

Uz njega sam zauvijek zavolio konje. Bio sam mali, I rastao u vremenu kad se u selima kapije nocu nisu zakljucavale, kad je samo zadruga imala traktore, a zemlja se obradjivala uz pomoc radnih konja I sporih jednobraznih plugova, tada, dok su jos postojala godisnja doba…zimi, kada generalno ima manje posla van kuce, on bi, da bi istrcao svoje dvije bijele kobile sa sivim pjegama, te uz to, izmamio nekontroliran uzvik odusevljenja I gomilu suza radosnica kod jednog malog, bucmastog cetvorogodisnjaka, upregao Olgu I Lisu u stare, starinske obiteljske sanke, stavio me u kocijasku klupu umotanog u dugacki sal od sirove vune, pokrio toplom, kariranom dekom pa udri u “strapac”. Lenijama preko laslovackog atara do Vendelova, pa ukrug preko Palace sve do Silasa I natrag kuci na koju snitu vruceg domaceg kruha, namazanog svinjskom mascu I posutog mljevenom crvenom paprikom.
Dok sam ziv, pamtit cu jedno popodne kad sam se nesto zaigrao na tavanu iznad staje, te ga cuo kako se izvinjava kobilama jer ih je previse izmorio toga dana…

Svako jutro bismo doruckovali zajedno, u svjeze mlijeko udrobljene komade ostataka jucerasnjeg kruha, nakon cega bih ja od njegove supruge trazio slatkis, prije nego sto krenem u nove istrazivacke pohode po dvoristu.
Ona bi mi obicno dala cvarak ili komad slanine I ja bih otrcao.

Bio sam valjda jedino dijete kome cokolada nikad nije bila sladja od cvarka.

Uz njega sam naucio I zavolio igrati sah, naucio pozdravljati ljude, pa cak I nepoznate kad sorom prodju. Govorio mi je da muskarac nije svaka budala koja ima klatno medju nogama, muskarac je u glavi. Kad si kriv, priznaj! Kad nisi kriv, a optuzuju te, bori se da dokazes da nisi kriv I ne posustaj. Uvijek gledaj ljude u oci, cak I kad taj pogled izbjegavaju…

Pred kraj srednje skole, kad smo se vec rjedje vidjali, a ja mislio da mi je cijeli svijet do koljena jer sam to ja, sa punih 17 godina, krenula je moda posjedovanja oruzja. Vec smo znali I gdje se mogu nabaviti I koliko koji modeli kostaju, te kako doci do municije. Na samo njemu svojstven nacin, mirnim glasom, mi je odrzao lekciju I usadio logiku koja me od tada vodi kroz mnoge druge situacije I koje se drzim kao mantre:

”Sine moj, ne treba ti to. Poznajem te ja bolje nego sto ti mislis da poznas samog sebe. Gledaj da si dalje od toga, jer, ne vjerujem da bi potegnuo I zapucao prvi, a da pucas drugi, vec je kasno.”

Sjetio sam se I dana kad sam ga posljednji put vidio, 1.- og Svibnja 1992. kad se drznuo slogirati bas na praznik rada, kad bolnica nema dezurne ljekare sve do 4.- og.

“Oprostite, nismo bas najbolje isplanirali rad za praznike….”

Bio je svjestan, I donekle je mogao artikulirati pokrete lijeve strane tijela I govor, te, slusajuci tu debilnu tiradu dezurne medicinske sestre, a znajuci da stici do slijedece najblize bolnice bi znacilo proci bar dvije ratne zone I bilo prakticno neizvedivo, uhvatio je moju majku za ruku, stegao, te uz veliki napor, stisnutih zubi rekao svoje zadnje rijeci:”Vodi me kuci!”

U tom glasu nije bilo prostora za debatu ili protivurjecenje, a I inace, to je bilo jedino sto je u datom trenutku imalo smisla, kao sto je, uostalom, imalo smisla I sve ostalo sto je sijeda glava ikada izgovorila. Umro je slijedeceg dana, u svojoj kuci od cerpica, koju je sam zidao jednog davnog ljeta prije “onog” rata.

“Je li sve u redu?”, pitao me Matt prolazeci pored mog ureda I vidjevsi me kako blenem kroz prozor

“Sve je u redu, partneru, samo sam se na tren sjetio mog djeda!”