Strip recenzija: O Andriji Mauroviću II

Dana 29. ožujka 1901. rođen je Andrija Maurović. Ovom rečenicom, prije nekih godinu dana, sam započeo tadašnji tekst o najznačajnijem strip crtaču u nas. No, ukratko da se podsjetimo na neke bitne reference, dakle rođen je u mjestu Muo u Boki Kotorskoj (strip klub iz Kotora nosi njegovo ime), nacrtao je više od 200 stripova, a zbog iznimne hiperprodukcije gotovo je nemoguće pobrojati ostala djela (od razglednica pa do slika). Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt napušta vrlo teatralno i odlazi kao slobodni umjetnik ilustrirati sve što stigne. Započeo je u Koprivama crtati karikature, uglavnom šaljive erotske tematike. Ostalo je povijest.

Zajedno sa Wlaterom Neugebauerom je odgovoran za ponovo uspostavljanje nacionalne produkcije stripa u bivšoj državi. Jer, u razdoblju od 1946. pa do 1950. stripova gotovo nije ni bilo. Odlukom suda u Zagrebu zabranjeno je izlaženje „Malog stripa“ i „Patka“, listova koji su objavljivali stripove. Tadašnji protivnici stripova su partijski ljudi poput Moše Pijade (koji je bio slikar i novinar) te Jovana Popovića (urednik kulture u Borbi) koji su svojim javnim istupima i utjecajem pridonijeli stavljanju stripa ad acta na tih pet godina. Npr. prema riječima povjesničara stripa Veljka Krulčića gore spomenuti urednik „Borbe“ je tipično partijski govorio o stripu: „produkt kapitalističkog sistema“ (vrlo jasna i usko izražajna karakterizacija, fraza koje se ne bi postidjeli ni lovci na vještice) ili „zaglupljujuća droga u književnom obliku“. No, uspio im je promaći strip jednog osječanina, riječ je o „Udarniku Ratku“ Borivoja Dovinikovića – Bordoa koji je objavljen u Glasu Slavonije, taj strip naime prema mojim naglašavam ne u potpunosti provjerenim informacijama digao veliku frku, a i diže ju i danas pošto ga je gotovo nemoguće nabaviti (ovo zadnje se odnosi na najveće kolekcionare, jer takav trofej imati u zbirci je hvalevrijedna stvar nasuprot koje se npr. prvi broj Alana Forda ili Zagora čine tek simpatičnom sporednošću).

Uglavnom Walter i Andrija, onako kriomice, kroz karikaturama zamaskirane stripove ipak uspijevaju izvući strip iz zapećka. Neki od tih radova će zasigurno biti objavljeni u jednom odličnom izdanju nakladnika Strip Forum, naziva Strip revija, koji su npr. objavili u svojem prvom broju strip „Zlatni Otok“, koji je od 1936. crtao Andrija Maurović sve do svog, gle čuda, odlaska u partizane (i onda mu ga Moša, slikar, borac u neku ruku kolega i očito konj uvali rečenicama poput: „Stripovna literatura pokazala se i u našoj novoj narodnoj državi kao vrlo uporan korov…“). Slično se događa i danas, kad poznati konvertit i preuređivač povijesti O. K. (čitaj Obrad Kosovac) naziva „samotnim čudakom“ u TV Kalendaru. No, to je sve trivijalno, bitno je što je strip preživio taj period lova na vještice koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata . Naravno, nakon perioda u čekaoni strip se razbuktao i teško je i pobrojati sve autore i izdanja koja su uslijedila.

Rat je ostavio velike ožiljke po Andriju, ostao je bez prijatelja poput Franje Martina Fuisa, začetnika modernog žurnalizma, scenarista Maurovićevih stripova i pustolova („Fra-Ma-Fu“ – je naziv strip festivala u Virovitici gdje je Fuis rođen, poginuo je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Foči). Za I. G. Kovačića u Maurović kaže „znao je…“, misleći naravno na pjesmu kojom Kovačić iznosi pretpostavku o svom posljednjem počivalištu. Pogođen tim svim prepušta se pečenoj svinjetini, rakiđoli i vinu. To mu je narušilo zdravlje te 50-ih drastično mijenja životne navike, postaje vegetarijanac, nepušač i ostavlja dragi alkoholček.

Maurović se 60-ih godina ponovo počinje bavite slikarstvom te se posvećuje erotskim i pornografskim razglednicama te apokaliptičnim uljima na platnu. Danas se sukus erotskog opusa može naći u zbirci „Kandaul“ izdavača neobičnog imena „Nacional TV Extra“ (što god to značilo). Također valja pročitati knjigu „Andrija Maurović – Prorok Apokalipse“, biografija koju je napisao Aleksandar Vojinović. Potonjem pripada zasluga, pored pisanja biografije, što je Maurovićeve posmrtne ostatke uspio premjestiti iz grobnice koja je bila katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje je Stari Mačak drugi put pokopan 16. prosinca 1990. godine.



Oko Maurovićevog rođendana se našlo čak tri značajne strip manifestacije: „Salon stripa u Laktašima“ (BiH), „Dani stripa u Osijeku“ te „Mafest“ u Makarskoj. Dok ovo pišem kolega Ivan Trenkl je taman završio i poslao elektronskom poštom predgovor za katalog izložbe „Slavonski strip crtači“ koja će biti postavljena u sklopu osječke manifestacije. Za kraj bih parafrazirao jednog drugog strip crtača, Dubravka Matakovića koji je na jednom koncertu svog benda Septica sam sebi čestitao rođendan, naime kako sam nekom ludom slučajnošću rođen isti dan kad i Stari Mačak, te gle čuda pišem o stripu i nešto malo crtkam, eto želim Mauroviću i sebi sretan rođendan. Nema više našeg Starog Mačka je rečenica kojom su na vječni počinak ispratili Maurovića, no njegovo djelo će ostati kao obveza budućim generacijama za rad na stripu i velika inspiracija. Najavu manifestacije „Dani stripa u Osijeku“ očekujte uskoro, a do tada pročitajte nešto iz opusa Andrije Velikog.

Piše: Saša Paprić