Sinoć završili jubilarni, 20. Krležini dani u Osijeku

Uz bok čak trima hrvatskim nacionalnim kazalištima (zagrebačkom, osječkom i varaždinskom) ove je godine na Krležinim danima stalo malo i tek stasavajuće vinkovačko Gradsko kazalište “Joza Ivakić”.

Ne bi u tom bilo ništa sporno, dapače, da je predstava bila dostojna ove ugledne kazališno-teatrološke manifestacije (na kojoj je dosad manje ili više uspješno prikazano 80-ak recentnih domaćih kazališnih uprizorenja), a ne neke smotre kazališnih amatera u, primjerice, Vukšin Šipku (odabir mjesta posve je nasumičan i bez ikakvih loših primisli i konotacija!). Nepobitan je u toj neveseloj računici trud autorske ekipe, na čelu s redateljem Damirom Mađarićem i glumačkom ekipom - u kojoj svakako i jedino dostojno svoj posao radi mlada Petra Cicvarić, iako nije jedina profesionalka (?!). Za sve je odgovoran i kriv plitak, a nikako pitak predložak koji potpisuje Josip Cvenić. Od dobroga se teksta može napraviti loša predstava, ali obrnuto - nikako!

Perjanica dostojna tog imena kada je o suvremenoj hrvatskoj dramaturgiji riječ, svakako je Mate Matišić, koji se izvrsno nadopisao na niz autorefercijalnih izlaganja, što već godinama dobivaju veliku pozornost na znanstvenom dijelu manifestacije. Izlaganjem jednostavna naziva “Moje drame” Matišić je pokazao da njegovo dramsko pisanje dobro funkcionira u kontekstu suvremenih kazališnih zbivanja pa tako i s krovnom temom 20. Krležinih dana - Hrvatska drama, kazalište i društvo.

Kako piše te što je važno za njegovo pisanje, pokušao je iz neobične pozicije Mate Matišić odgovoriti u kratkom izlaganju, ne krijući da je počašćen što mu je Branko Hećimović, predsjednik Organizacijskog odbora Krležinh dana, ove godine uputio poziv za sudjelovanje.

- Nisam nikad prije pisao o samom sebi i moram priznati da je neobično. No poticajno je to što su to prije mene učinili i Ivo Brešan i Pero Budak i Ivan Supek i brojni drugi hrvatski dramatičari, rekao je Matišić, koji, naglasio je, pišući nastoji biti slobodan. Jedini kriterij mu je sama drama, a ne izvantekstualni i društveni kontekst. Nastoji potpuno slijediti likove i situacije koje je sam sebi zadao, bez obzira na to što će to značiti drugima, kaže autor. Biti (dramski) pisac danas ili nekada, podjednako je teško i lako, smatra Matišić (1965.).

- Ja se ne bavim samo pisanjem, nego i glazbom i mogu reći da je život pisca jednako kompliciran kao i bilo kojeg drugog čovjeka koji se bavi bilo čim drugim. Bitno je voljeti ono čime se bavite, pa tako i pisanje, jer u suprotnom to je sudbina kojoj se ne može pobjeći i mora ga se raditi bez obzira na posljedice. To je jače od njegove osobne organizacije života, zaključuje Mate Matišić, ili kako ga neki nazivaju - pisac šokantnih drama (prema kojima su Vinko Brešan i Arsen Ostojić snimili filmove) i svirač jazza. Pisati je počeo još kao srednjoškolac, a svoju je prvu dramu napisao s nepunih dvadeset godina. “Bljesak zlatnog zuba”, “Sinovi umiru prvi; Legenda o svetom Muhli”, “Posmrtna trilogija” samo su neki od dramskih naslova iz plodnog pera Mate Matišića, koji potpisuje i scenarije za filmove “Život sa stricem”, “Fine mrtve djevojke”, “Nije kraj”, ali i glazbu za “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal” i “Ta divna splitska noć”.

Tekst: Narcisa Bošnjak/Glas-Slavonije.hr
Foto: Elke/arhiva 031