Iz šešira: Alfred Barack Nobel

Nobelove nagrade prvi su put dodijeljene 1901. godine. Pet izvornih kategorija koje je u svojoj oporuci odredio überpoznati uspješni švedski znanstvenik, izumitelj i industrijalac Alfred Nobel bile su fizika, kemija, književnost, fiziologija ili medicina, te mir. O dobitnicima nagrada za fiziku, kemiju, književnost, fiziologiju ili medicinu odlučuju radna tijela, tzv. Nobelovi odbori smješteni u Švedskoj, dok je za donošenje odluke o dodjeli Nobelove nagrade za mir zadužen Norveški Nobelov odbor. Nije u potpunosti jasno zašto je Alfred Nobel odlučio da nagradu za mir dodjeljuju Norvežani. Članove Norveškog Nobelovog odbora bira Norveški parlament, odnosno koja se god stranka ili koalicija nalazi na vlasti. To praktički znači da je dodjela te nagrade čisto političko pitanje. Prijedloge za dobitnike Nobelove nagrade za mir može slati bilo tko i moguće je predložiti bilo koga, osim samog sebe ili kakvog pokojnika.

Pored ovih pet nagrada koje je ustanovio sam čika Nobel, postoji i šesta poznata nagrada koja se šlepa uz Nobelove, ona za postignuća iz područja ekonomije (Sveriges riksbanks pris i ekonomisk vetenskap till Alfred Nobels minne). Tu je nagradu 1968. godine, povodom svoje tristote obljetnice nesebično ustanovila Švedska banka. Nagrada je po prvi puta dodijeljena naredne godine jednom Nizozemcu i jednom Norvežaninu za koje je malo tko od nas ikada čuo, niti će čuti, niti je njihovo djelo imalo nekog utjecaja na naše živote. Ova nagrada za dostignuća u ekonomskim znanostima zapravo nema nikakve stvarne veze s Nobelovim nagradama, osim što ju je njen osnivač posvetio sjećanju na Alfreda Nobela. Kako bi malo digla vlastiti i ugled svoje nagrade u svijetu, Švedska banka svake godine Švedskoj kraljevskoj akademiji znanosti i Nobelovoj zakladi plaća neku siću za "administrativne" troškove, ne bi li oni za njih obavljali proces selekcije i proglašenja dobitnika, te prigrlili nagradu kao svoju i o njenoj dodjeli napisali par riječi na svojoj web stranici. Da sumiramo, iako se ona uvijek naziva i u javnosti bezrezervno smatra čistokrvnom Nobelovom nagradom, Nagrada Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela nije Nobelova nagrada, te joj se ne smije pridavati isto značenje.

Zapravo, kada se malo bolje razmisli o cijeloj stvari i prouče relevantne činjenice, nije teško zaključiti kako se tom Nobelovom nagradnom cirkusu općenito pridaje prevelika važnost. No, stvari su onakve kakve jesu; u današnjem su svijetu privid i virtualni značaj često daleko važniji od onog stvarnog značaja, javnost i mediji uvijek su istinski uzbuđeni zbog tih nagrada, laureati su na njih jako ponosni, a Nobelova zaklada uspješno ispunjava volju svojeg osnivača.

Nagrada koja je, bez konkurencije, najnobelovskija od svih, jest ona za mir. Ta je nagrada ujedno i najkontroverznija od svih Nobelovih nagrada (ne računajući ekonomiju), dijelom i zbog prilično nejasnih i rastezljivih uputa koje je oporučno ostavio g. Nobel. Tu nagradu može dobiti pojedinac ili organizacija i tijekom godina primali su je i raznorazni anonimusi relativno ograničenog djelovanja, slabo poznati i malog stvarnog utjecaja izvan svojih lokalnih sredina. Posebno je zanimljivo kako jedan od najvećih mirotvoraca u cjelokupnoj svjetskoj povijesti i općenito jedno od najkvalitetnijih ljudskih bića, Mahatma Gandhi, nije dobio Nobelovu nagradu, iako je, kažu, čak pet puta bio nominiran. Dosta je ironično što je posljednja nominacija podnesena 1948. godine, svega nekoliko dana prije nego što je Gandhi sramotno ubijen. Te godine Nobelova nagrada za mir nije dodijeljena jer, eto, "nije bilo prikladnog živućeg kandidata". Svaka čast. Poslušajmo sada zajedno koji su to samo velikani dobili "prestižnu" Nobelovu nagradu za mir nekoliko godina prije i nakon Gandhijeve pogibije: Cordel Hull (1945.), Emily Greene Balch i John Raleigh Mott (1946.), Friends Service Council i American Friends Service Committee - i jedni i drugi su nekakvi kvejkeri (1947.), The Lord Boyd-Orr (1949.), Ralph Bunchie (1950.), svi redom iz SAD-a ili Velike Britanije…

Usporedimo li ovogodišnjeg dobitnika, svačijeg miljenika, Baracka Husseina Obamu s prijašnjim dobitnicima Nobelove nagrade za mir, razvidno je da veliku većinu njih Obama šije za nekoliko, ne kopalja, već atletskih terena. A opet se nakon objave iznenađujuće odluke o dodjeli nagrade Obami digla velika halabuka diljem svijeta, da je nagrada preuranjena, da Amerika vodi (najmanje) dva rata, da izvozi silne tone oružja, da se malo toga u svijetu istinski promijenilo nabolje od Obamine inauguracije, da ovo, da ono. Istina je kako Obama, zapravo, još nije učinio ništo strašno "mirotvorno", te je ova nagrada više nekakva vrsta bonusa za zalaganje, kredita na lijepe oči i za buduće zasluge. Kredita kojeg Obama nije tražio i zbog kojeg mu je sigurno neugodno, ali Norvežani su se napravili važni (i pritom malo izreklamirali i oživjeli svoj brand), te ga stavili pred svršen čin; dali mu ponudu koju nije mogao odbiti. Norveški je Nobelov odbor obrazložio odabir Barracka Obame za laureata (između ukupno 205 prilično jadnijih kandidata iz trećih zemalja kojima bi lova od nagrade itekako dobro došla u životima) njegovim "izvanrednim naporima u jačanju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima". Istina je da u njegovim naporima zapravo nema ničeg izvanrednog; Obami, naime, sve to dolazi nekako prirodno.

Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]