Iz šešira: EU ili propast!

Island. Romantični otok smješten usred ničega na sjeveru Atlantskog oceana, odmah ispod Arktičkog kruga. Zemlja fantastičnih krajobraza prošaranih glečerima, jezerima, gejzirima, ribarima i irvasima. Zemlja šest mjeseci danjeg svjetla i šest mjeseci opijanja. Zemlja ekonomske propasti. Island je prva država na svijetu koja je doslovce bankrotirala zbog ekonomske krize. Islandski bankarski sustav potpuno se raspao zbog krize (neću ulaziti u detalje, već samo navesti kako, kada je svjetska kriza namignula Islandu, uljuljane banke odjednom nisu mogle isplaćivati depozite domaćim i stranim štedišama i ulagačima, pa su složno bankrotirale). To je za posljedicu, naravno, imalo i propast nacionalne valute, krah burze (pad od preko 90%!), eksploziju inflacije, utrostručenje broja nezaposlenih, pa čak i ozbiljne probleme u opskrbi zemlje robom iz uvoza, zbog restrikcija koje su uvedene na korištenja deviza, kao i produljivanje sezone opijanja sa šest na deset mjeseci, što i nije tako loša stvar. Ekonomski oporavak (opstanak) države morao je biti financiran zajmovima od centralnih banaka susjednih država, kao i financijskom pomoći, gle čuda, Međunarodnog monetarnog fonda.

Stanovništvo je, razumije se, postalo pomalo nezadovoljno (ponajviše zbog pomanjkanja alkoholnih pića iz uvoza), pa su ljudi izašli na ulice ne bi li dostojanstvenim prosvjedima iskazali svoje neslaganje sa situacijom u državi, te se malo pokoškali s policijom, što se i dogodilo krajem siječnja, kada su prosvjedi prerasli u sukobe s policijom, i to ispred nacionalnog parlamenta. Vlada je ubrzo spontano pala, raspisani su prijevremeni izbori, te je u travnju ove godine Island dobio prvu (otvoreno) gay premijerku na svijetu - esdepeovku Jóhannu Sigurðardóttir, valjda po kazni. Jóhanna je čvrstom ženskom rukom preuzela upravljanje oronulom državnom kuhinjom, u koju je odlučila uvesti reda. Nova se premijerka snažno zalaže za uvođenje i prihvaćanje provjerenih europskih recepata u ustaljeni nacionalni gastronomski krajobraz, zasićen sleđovinom, fermentiranom (čitaj trulom, fuj) ajkulovinom i kitovinom.

U skladu s takvom premijerkinom politikom, Islandski je parlament prošlog četvrtka nakon burne rasprave tijesnom većinom (33 glasa za, 28 protiv, dva suzdržana, tj. prepijana za glasovanje) donio povijesnu odluku o podnošenju zahtjeva za članstvom u Europskoj uniji. Visoki dužnosnici Europske komisije spremno su pozdravili odluku parlamenta, napomenuvši kako bi Island, zbog visoke razine prilagođenosti zakonodavstva, mogao postati punopravnom članicom EU već 2013. godine, i to možda čak zajedno s Hrvatskom! Hrvatska se vlada suzdržala od komentara. Stvarno utješno i inspirativno po nas. Dok mi godinama preskačemo prepone, hrvamo se s vlastitom i europskom administracijom, Islanđani na brzinu bankrotiraju i odmah ih objeručke primaju u uniju. I nije nešto fer. Istina, Island je bio prva država svijeta koja je priznala neovisnost Republike Hrvatske, i za to ću im vječno biti zahvalan, ali ovakvu protekciju i guranje preko reda teško je progutati. Nije to, naravno, krivnja Islanđana; oni više i nemaju izbora - ili EU ili propast. Problem je u institucijama Europske unije, koji previše progledavaju kroz prste određenim kandidatima i članicama.

Globalno gledajući, Island i nije neka velika riba u svjetskim razmjerima; Islanđana ima tek oko 320.000 (dakle, upola ih je manje od Crnogoraca), BDP im više ne vrijedi ništa, nemaju neka značajna prirodna blaga, a najvažnija gospodarska djelatnost je ribolov, koji je zaslužan za nekih četrdeset posto izvoznih prihoda. Ribarstvo je, zapravo, jedan od glavnih razloga zbog kojeg Island do sada nije bio zainteresiran za EU, jer je izvjesno kako bi im EU nametnula raznorazna ograničenja i kvote. EU ne bi puno izgubila neulaskom Islanda u njeno članstvo, niti njime mnogo dobiva, ali primit će ih kako ne bi baš skroz propali i možebitno destabilizirali regiju. Nama preostaje samo da se nadamo kako našem političkom vodstvu neće pasti na pamet krenuti islandskim stopama…

Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]