NK Osijek: Kuda plovi ovaj brod?

„Kakva je to utakmica bila!“, rekao mi je u više navrata stari prisjećajući se one legendarne ´73. i nesretnog ispadanja od Zagrebaša u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu. Mjesto radnje: Maksimir. 64 128. Šezdeset četiri tisuće sto dvadeset i osam prodanih ulaznica! Procjenjuje se da je tog ljetnog poslijepodneva u hrvatsku metropolu pristiglo čak 20 000 navijača iz Grada na Dravi! Rekordni posjet jednoj nogometnoj utakmici u Hrvatskoj. Ikada! Jedan od aktera – NK Osijek.

1977. Osijek je konačno ušao u Prvu ligu. Na sreću, kvalifikacija te godine nije bilo. Dosta se stvari od tada promijenilo, kako na sportskom, tako i na geopolitičkom planu. Osijek je pored Grada na Dravi dobio i epitet Nepokorenog grada, ali jedna je stvar ostala ista; izuzev sezone ´80./´81., Osijek je stalni član elitnog razreda jugoslavenskog, a nakon toga i hrvatskog nogometa.

Iako se nikada nije okrunio naslovom prvaka, Osijek se od te ´92. pa do danas svojim rezultatima isprofilirao kao treća ekipa u Hrvatskoj, uz već spominjani Zagreb. Iako je prvenstvo do sada izmicalo, 1999. godine Osijek je osvojio svoj jedini trofej – Hrvatski kup. Sezona koja je uslijedila bila je po prikazanoj igri i rezultatima jedna od najuspješnijih. Osijek je te 2000. u jednom trenutku imao čak 7 bodova prednosti i utakmicu manje pred Dinamom i činilo se da će se nedosanjani san brojnih generacija Osječana napokon ispuniti. Bili su to dani ponosa i slave, Osijek je uspješno nastupao i u Kupu UEFA-e, pali su ugledni Brondby i Rapid iz Beča, da bi kobna bila tek praška Slavia u četvrtom kolu. Osijek je nakon prve utakmice u Gradskom vrtu, koja se igrala pred prepunim tribinama, imao lijepu prednost od 2:0, ali u uzvratu je niz nesretnih okolnosti doveo do bolnog poraza 5:1. Nenad Bjelica, neprikosnoveni vođa te generacije, svoj ostanak u Gradskom vrtu uvjetovao je prolaskom u osminu finala Kupa UEFA-e. Nažalost, to se nije dogodilo i ostalo je povijest. Zanimljivo da je Bjelica tada prešao u njemački Kaiserslautern, klub s kojim bi se Osijek susreo da je prošao Slaviu. Tog trenutka kreće pad osječkog nogometa koji traje do dana današnjeg...

Pitate se zašto u ovim tmurnim trenucima za osječkog prvoligaša evociram neka ljepša vremena? Evociram ih da se nikada ne zaboravi! Da se ne zaboravi da je NK Osijek klub s dugom tradicijom koji je prije dvije godine proslavio 60. rođendan i koji ne zaslužuje gacanje u blatu u kojem se trenutno nalazi. U NK Osijeku svoje mjesto zaslužuju jedino oni kojima je Osijek istinski u srcu, oni koji pored ovog osječkog zraka dišu i ulice, Dravu, Promenadu te ono najvažnije – ljude. Generacije koje su odrasle po osječkim kvartovima i kao dio svog odrastanja živile NK Osijek ostavile su svima nama u naslijeđe nešto lijepo, nešto što treba njegovati. Imam osjećaj da zadnjih nekoliko godina svoju zadaću obavljaju samo oni najvjerniji...

Te mazohiste možete najčešće potražiti vikendima popodne ili uvečer tamo negdje na istoku i jugoistoku Gradskog vrta. Ali i po cijeloj Lijepoj našoj. Pa i dalje. Ali i na društvenim marginama, osim kada je, naravno, u pitanju crna kronika. Tada iskaču u prvi plan. Sve to vrijeme ovi drugi ne rade svoj posao. Oni ga odrađuju. Odrađuju, jer nemaju taj osjećaj u sebi, osjećaj odgovornosti. Njima imena poput Andrije Vekića, Mateja Kasača ili Ljupka Petrovića vjerojatno ne znače ništa. A bez ljubavi je svaki posao težak.

Dug kluba trenutno iznosi blizu 100 milijuna kuna. Škola nogometa prestala je izbacivati igrače reprezentativnog kalibra. Rezultati kluba su mizerni, kao i igra. Izlazak u Europu je prioritet već godinama, ali sve ostaje na neuspješnim pokušajima. Igrački kadar vrlo je tanak. Iako su prije dvije sezone prodani Jukić, Dinjar i Lopez za 1,5 milijuna eura, niti jedno pojačanje nije dovedeno već godinama. Toliko željena i iščekivana privatizacija obećava se već više od godinu dana. Političke nestabilnosti „grada slučaja“ izravno utječu na NK Osijek. I kao šlag na tortu – trojica objektivno najboljih i najiskusnijih igrača NK Osijeka odlaze bez ijedne kune odštete. U normalnom svijetu ljudi zbog takvih stvari snose odgovornost i „padaju glave“. U ovoj našoj osječkoj priči ti isti ljudi dobijaju novi, najvjerojatnije četverogodišnji mandat. Iako zadnjih godina prije početka svake sezone možemo pročitati kako će biti neizvjesna, mislim da su pred nama najteži trenuci do sada. Ali izgurat ćemo nekako i ovu sezonu, biti će zasigurno više gorčine nego veselja, a zatim će doći nove sezone, više ili manje uspješne.

Neki od nas će ostati mazohisti iz Gradskog vrta, dok će drugi prestati biti dijelom osječke „spike“, uprave i igrači će dolaziti i odlaziti jer na kraju nitko ne živi vječno. Baš nitko? Neeee.... Osijek živi vječno!

Piše: M.K.