Sa šipkama u koljenu na prvi kat nosi 80 kg teškog invalida

Nikola Plazanić, invalid Domovinskog rata, u ponedjeljak je ponovno pao na stubištu zgrade u Trpanjskoj ulici, pomažući bolesnom sinu Antoniju da se popne do stana na prvom katu.

Nikola nema koljeno na desnoj nozi, a nakon što su mu ortopedi ugradili šipke, noga mu je kraća za osam centimetara, dok njegov 19-godišnji sin Antonio boluje od cerebralne paralize i kreće se isključivo u invalidskim kolicima. Grad je Nikolinoj četveročlanoj obitelji prije sedam godina dodijelio stan veličine 55 četvornih metara, s povlaštenom najamninom, u zgradi bez dizala.

- Antonio je tada bio još malen i nije bio problem nositi ga, pa smo to činili ili supruga ili ja, ali sada je riječ o učeniku četvrtog razreda srednje škole, teškom 80 kilograma dok ja imam samo 78. Danas mi se bolesna noga iskliznula i Antonio mi je ispao iz naručja te lupio glavom u stepenice. Život u zgradi bez dizala postaje nemoguć, očajno priča ovaj 42-godišnji otac dvaju srednjoškolaca.

Iako je Nikola u samom startu Gradu napomenuo kako je stan na prvom katu u zgradi bez dizala neadekvatan za obitelj s djetetom koje je 100-postotni invalid, Grad je tek prošle godine obitelji ponudio zamjensko rješenje.

- U Gradu su donijeli rješenje da mi dodjeljuju drugi stan u Kninskoj ulici i to u prizemlju, ali čak 10 četvornih metara manji od ovoga. Otišao sam i pogledao stan od nekih 40 četvornih metara te shvatio kako je kuhinja veličine dva četvorna metra, dječja soba samo 10 četvornih metara, a ulaz u kupaonicu uži od širine Antonijevih kolica. Preseljenje u takve prostorije nismo mogli prihvatiti, kaže Nikola.

Grad Nikoli više ne nudi ni mogućnost otkupa stana u kojem trenutačno živi jer kažu kako je rok istekao.

- Grad je stan po povlaštenoj cijeni nudio na otkup 2006., ali ja imam malu mirovinu i nisam bio kreditno sposoban, a supruga bez posla. Prije tri mjeseca supruga je konačno dobila posao u KBO-u i mogli bismo dignuti kredit, ali sada u Gradu kažu da stan više nije moguće otkupiti. Kada bi mi dopustili da ga otkupim, mogao bih ga prodati i kupiti nešto što bi nama više odgovaralo, ali u Gradu su mi pri mojem zadnjem posjetu rekli neka više ne dosađujem, kaže Plazanić.

Nikola Plazanić kaže kako bi umjesto zamjenskog stana bio zadovoljan i kada bi mu Grad ponudio plac za gradnju kuće. Stan bi, kaže, odmah sam prepustio potrebitijima, a on bi se za građevinski materijal snašao preko svojih prijatelja iz Domovinskog rata.

Piše: Nefreteta ZEKIĆ/Glas Slavonije