Očima prolaznika: Kad bi svi ljudi na svijetu…

Prijatelj koji je vrijedno prikupio neke novinske napise na istu temu, gurnuo ih je preda me rekavši: „Evo, ovo bi bilo dobro za kolumnu…“

Znao je kako je i mene mučila sudbina jedne djevojke iz obližnjeg Čepina i koliko me pogodio njezin prerani odlazak, u kontekstu svega što se uoči toga događalo. Stoga ću po tko zna koji put u očima čitatelja ispasti zao i osoran i previše kritičan, jer većina ih, sudeći po komentarima na forumu, radije piše o meni nego o temi koje se, manje ili više uspješno, prihvatim.

Da, pišem o Martini, ali mogao bih isto tako i o Andrijani, Antoniji, Nataliji…, o bezbrojnoj djeci i mladima, pa i onima koje nazivamo starima (slutim za njih gorak i drzak komentar: „Pa i vrijeme im je…“). Znamo li uopće kako se odlazi s ovog svijeta i možemo li zamisliti kako se ostaje iza nekog svog?

Dobri ljudi

Jednoj se majci pred vratima sudnice nakon, bila je uvjerena, preblage kazne za cestovnog ubojicu njezina djeteta, otelo: „Dabogda ti se dogodilo isto, da razumiješ kako je meni“. Imajući i osobno to strašno iskustvo, ipak kažem: „Ne dao Bog nikome“. No, za Martinu je nade bilo!

Okupiše se dobri ljudi – pokrovitelji, gledatelji, organizatori, poduzetnici i sportski dužnosnici – na nogometnoj utakmici lokalne momčadi s osječkim prvoligašem u Čepinu i prikupiše novac za Martinino liječenje. Dadoše i ono najvrjednije, dio srca, no tek kada se to dijete (ta bilo joj je svega 16 godina) obratilo javnosti, jer joj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije platio nužne ampule i lijek. A sve to skupa stoji 2.300 kuna (dvije tisuće i tri stotine kuna!), pa nije bilo nade niti da će joj platiti operativni zahvat u Italiji.

Jednom mladom životu, djevojačkim nadama i stremljenjima, silnoj volji i želji da se odupre opakoj bolesti, ispriječili su se birokrati: oni koji vas vrebaju iza vrata na kojima piše „pauza“, koji ne podižu telefonsku slušalicu kada ih zovete i ne odgovaraju vam na pozdrav, čije tajnice i savjetnici traže da se najprije njima ispovjedite kao bi ocijenili hoće li vas propustili kroz svete dveri iza kojih sjedi namrštena službujuća osoba, oni koji vas sijeku pogledom čim se približite prozorčiću na staklu koje vas dijeli od Njegove svetosti – Birokrata!

Ogrlice

Ne znam je li HZZO ipak platio, na žalost, neuspješan medicinski pothvat u Padovi. Uostalom, to je za ovu temu nevažno.

I naša sugrađanka Andrijana traži pomoć, jer otkad zna za sebe boluje od emotivnih i zdravstvenih tegoba kakve ne možete zamisliti. Prodaje ogrlice što ih sama izrađuje, prikupljajući novac za liječenje i najviše je boli „neosjetljivost ljudi i njihovi podrugljivi komentari kada vide da nemam kosu.“

Pokušat ću je pronaći na Sajmu antikviteta u Tvrđi, kupiti poneku ogrlicu i pokloniti je nekoj majci koja je izgubila dijete.

Za malu Antoniju čitatelji jednog dnevnika prikupili su čak 650.000 kuna, kako bi platila operaciju u Švicarskoj, a HZZO se javio tek nakon javne prozivke na HTV-u.

- Pomoć dobrih ljudi znači nam sve na svijetu, reče majka nemoćne djevojčice nakon što je uzalud gubila vrijeme ne nalazeći pomoć u birokratskim zavrzlamama.

Jesu li njezine riječi i djetetova zahvalnost stigli do uvaženih gospodara tuđih sudbina, koji na jedan stranački domjenak potroše desetine tisuća kuna – to uporno ponavljam – našeg novca?

Bijeli križ i cvijeće

- Da, moja je kći bila teško bolesna, ali mogla je još poživjeti, možda i dobiti tu bitku. Ali indiferentnost i bahatost HZZO-a nisu joj to dopustili i oni su je poslali u smrt, javno optužuju ogorčeni Natalijini roditelji.

S jedne strane fotografije djevojke što ih u rukama drže klonuli majka i otac, a s druge Hrvatski zavod indiferentnosti i bahatosti. Između njih tek skromni grob bez uobičajenog betonskog okvira, bijeli križ, četiri dogorjele svijeće i buket bijelog cvijeća.

„Sigurno vas sada nehaj živih peče“, napisao je o onima koji počivaju izvan naših (ne)ljudskih postupaka Charles Baudelaire, jedan od onih prokletih majstora stiha. Ravnodušni i bahati reći će: „Briga me“

Da se razumijemo, nije ovdje riječ o novcu. Pitajte one koji ga nemilice troše, što su imali prije negoli su se obogatili? (Legalno, a kako drugačije? Toliko čak, da je i sam Al Capone u odnosu na naše maestre bio tek nedoučen šegrt, jer su njega ipak ukebali.).

Ovdje je riječ o postupcima, o ljudskosti, o čovjekovu srcu. Eh, kad bi svi ljudi na svijetu bili ljudi i kada bi se oni koji to nisu, mogli promijeniti. Makar i milom…

Piše: Ivan Vekić