Opet skitam i pisem...

Kao prvo, molim sve za oprostaj sto me nema ovih mjeseci. Gemi, Leone, spreman sam za ribanje…

Da ne duzim, manje sam skitao nego obicno, a i mnogo stvari je u mom mladom (!?!) zivotu krenulo nizbrdo, tako da je trebalo dosta vremena te puno napora i koncentracije kako bi se doslo do neke vrste balansa. Vjerojatno mi neki nebeski knjigovodja salje poruku da mi je predugo sve islo od ruke kako sam htio i da je vrijeme da malo stanem na loptu.

Uglavnom, prije neki dan zateknem se u gradu koji mi je zagonetka vec evo, 35 godina. Nikad nisam bio nacisto da li ga volim ili mrzim, ali jedno je sigurno, samo jos ovdje postoje prave kafane i moze se cuti prava ciganska muzika, te je time dobar provod zagarantiran, ako ste moja krvna grupa. Ni kao klinac nisam nesto bio za diskoteke i klubove, jebote, i u Tufnu sam isao samo zato jer je cijela ekipa I sve sto se u gradu Osijeku moglo nazvati “butrom” islo tamo, mada nikad nesto nisam bio odusevljen doticnom vrstom zabave.

Kao sto rekoh, vrlo sam se bio povukao u sebe svo ovo vrijeme, i taman kad se potrefilo da sam malo bolje raspolozen, te polako izlazim iz ilegale i dobrovoljnog kucnog pritvora, slucajno prodjem pored “Black Panther’s-a”, posljednjeg bastiona ciganstine u Evropi i sjetim se nekih davnih noci, te svitanja koje sam tamo docekao, istovremeno pokusavajuci zaboraviti kolicine novca koji sam tamo ostavio. Sve u svemu, dobar prosjek, ne zalim se.

Udjoh. Naravno, od dima se skoro nista nije vidjelo, udari me moshus znoja, nikotina i vina, i prvi put za 6 mjeseci mi se lice rastegne u nesto sto bi strucnjaci mogli protumaciti kao nagovjestaj osmijeha. Samo ovdje mozes usetati sam, a izaci sa 5 dobrih prijatelja, kojima ni ime ne znas.

Pero Panter, legendarni vlasnik ovog renomiranog ugostiteljskog objekta, prisunjao mi se iza ledja i odvalio mi “zlepu” onom njegovim plisanim “kontraskim” dlanom da sam sve zvijezde vidio.

“Allende, sine moj, nema te nesto ovih dana?”

Ovih dana? E, moj zlatni zube…

“Nema me 10 godina, Cika Pero”
“Jebem ti misa, zar je toliko proslo? Ako…”

Nikad nisam uspio razaznati njegov mehanizam komande nad tamburasima, ali te sekunde je krenulo “Djelem, djelem, lungone dromeja….ma ladile sukarne dromeja…” iako nisam primijetio nikakav njegov pokret, niti mimiku, grimasu, mig na njegovom licu, pjesma je krenula, casa vina mi se nasla u ruci, a onda su kocnice otkazale…
Pridruzise nam se neki ljudi, pa smo zarondali cijele noci u ples i pjesmu, tokom cega smo pravili pauze samo da bi se dolilo vino. Muzikanti, naravno, bez odmora (i inace je tako, a pogotovu kad gazda drzi banku), i sve u svemu, siguran sam, ako bi netko priupitao prisutne koji je danas dan, godina ili nesto slicno, osjecao bi se prilicno glupo jer nitko ne bi bio u stanju sa sigurnoscu odgovoriti na to tesko i nadasve kompleksno pitanje.

Volim taj duh i tu vrstu spontanosti, koju sve manje i manje vidjam po svijetu. Ovi ljudi nisu optereceni civilizacijskim tekovinama, ni tko si ni sto si, ne zanima ih novac, internet, vremenska prognoza….druge stvari su njima bitne.

Vec negdje pred zoru, kad nas je svega nekoliko poluzivih jos ostalo, uleti neka ekipa mladih ljudi, vecinom cura, od kojih nekoliko strankinja. Jedna od njih je sluzila kao prevodilac, mada bih joj ja mirne duse dodijelio I neku drugu ulogu u mom filmu, ali…

Dok su trazili pogodan kutak gdje bi se smjestili, dugokosi v.d. prevodioca objasni ekipi gdje ih je to dovela, na sto jedna od njih, engleskinja, rece:”Nice, so we’ll have a chance to hear some real gipsy music, splendid!”

Violinista Tarzan (ne zezam se, covjeku je stvarno ime Tarzan) me udari ramenom u rame:”Je li Bato, sta rece ova debela?”

“Kaze da joj je drago sto ce moci cuti malo prave ciganske muzike”

Pogledao me na sekund, slozio ljutu grimasu, a onda se okrenuo engleskinji…
“Mrs’ u picku materinu napolje! Ova muzika se ne slusa, ova muzika se osjeca!”

E o tome vam pricam…zivjeli!