Bratstvo i jedinstvo u pjesmi i veselju

Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo-folk je gorenje naroda. Turbo-folk nije glazba. Turbo-folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo-folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo-folk, ja sam mu dao ime. Antonije Pušić alias Rambo Amadeus

Zapravo, kao da govorimo o svojevrsnoj ilegali: gotovo ih uopće nema u medijima, a njihovi su koncerti dupkom ispunjeni, iako ih najavljuju tek tu i tamo zalijepljeni plakati. Washington Post je prije dvije godine ovako opisao atmosferu u publici na jednom od takvih koncerata u Zagrebu: Ruke su im u zraku, oči su im zatvorene, a tijela im se njišu u ritmu hipnotizirajuće muzike... Poznate osobe koje odlaze na takve koncerte obično poslije imaju potrebu da se javno pravdaju što su uopće viđeni na takvim mjestima; u stilu, društvo me povuklo, inače ne idem na ta mjesta, ne slušam takvu glazbu, ali slučajno smo nabasali, baš slučajno...

Ceca, Seka, Goga, Stoja...

Dakako, ne govorimo o nekom novom derivatu death-metala ili ljutom punk hard coreu; govorimo - o narodnjacima, Ceci, Seki Aleksić, Gogi Sekulić, Stoji i ostalim zvijezdama turbo-folk scene koja ne prizna novoformirane granice. Govorimo o turbo-folku i njegovim derivatima, po svemu sudeći ne samo glazbenom fenomenu dvijetisućitih na prostoru bivše Jugoslavije.

Zapravo, riječ je o glazbenom pravcu koji je nevjerojatnom lakoćom nadišao granice država nastalih na pepelu ex-SFRJ, i tako integrirao do jučer rascjepkanu publiku (onako kako u Kninu ili Vukovaru, makar u danima vikenda, integrira još u mnogo čemu podijeljene Hrvate i Srbe), koja se očito samo pritajila tijekom ratnih devedestih kada je slušanje narodnjaka moglo biti i kompromitirajuće, primjerice po mjeru hrvatstva koje je trebalo stalno iznova dokazivati. Jer tada je, ne zaboravimo, u Hrvatskoj vladao još jedan stereotip kojeg današnjica tako lako demantira: narodnjačko koketiranje sa šundom svojstveno je onima tamo, a ne nama u (srednjoj) Europi. Po tome se i razlikujemo, kao da su htjeli poručiti propagandno nastrojeni (ratni) filmovi kakvi su se u Hrvatskoj snimali početkom devedesetih. Pa smo imali filmove u kojima hrvatski vojnici slušaju gudače, a zabrađene spodobe s bocom rakije u ruci - narodnjake, poznate i pod kolokvijalnim nazivom cajke. No, nije tajna da su se i za vrijeme najžešćih srpskih bombardiranja Sarajeva, primjerice, na tamošnjim ulicama mogle kupiti piratske kazete srpskih turbofolk zvijezda, koje očito nikad nisu izgubile svoju publiku.

Uostalom, provozajte se za lijepog vremena, pogotovo u večernjim satima središtem Zagreba, Splita ili bilo kojeg većeg hrvatskog grada, pa ćete se uvjeriti i sami. I zato mi je teško prihvatiti objašnjenja nekih sociologa, po kojima je riječ o stanovitom obliku izražavanja bunta adolescentske kulture spram roditeljske kulture. Jer, to slušaju i mnogi roditelji, po svemu sudeći!

Karta više

O zvjezdanom statusu narodnjaka svjedoči, primjerice i činjenica da se široj hrvatskoj javnosti nepoznata Stojanka Novaković Stoja, prolazeći Trgom bana Jelačića uoči koncerta u zagrebačkom Lampašu krajem rujna, gotovo morala braniti od obožavatelja koji su tražili njezin autogram. Koncert je, treba li reći, bio rasprodan, a karta više se već mjesecima traži i za druge izvođače sličnog zvučnog profila, pogotovo ako se oni zovu Indira Radić ili recimo Dara Bubamara, kako u Zagrebu tako i u Splitu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Seka Aleksić, primjerice, ni sama ne krije čuđenje pred podatkom da karta za njezine nastupe u Hrvatskoj doseže i 300 kuna, koliko je koštala i vrhunska produkcija kakvu je u Domu sportova ove jeseni prezentirala i planetarno poznata Alicia Keys.

No, narodnjaka se dobar dio hrvatske publike koja pohodi njihove nastupe još uvijek nekako srami: o tome na svoj način govori i potez telekomunikacijske tvrtke Tele 2, koja je doslovce preko noći povukla svoje sponzorstvo s narodnjačke smotre Megaspektakl '08. održane krajem rujna u Nedelišću kraj Čakovca, valjda procijenivši da bi im to pokroviteljstvo moglo donijeti više štete nego koristi, pa je logo telekomunikacijske tvrtke prebrisan s promotivnih materijala koncerta na kojem su nastupile brojne narodnjačke zvijezde iz Srbije. Što bi rekla Vesna Pezo, koja se i sama okušala u ovoj vrsti muziciranja: Narodnjak u Hrvatskoj ima medijsku podršku samo ako se zove nekako drukčije, i onda se svi zovu drukčije. Dakle, važno je da niste narodnjak. Pri čemu onda zabavnjak postaje drugo ime - za licemjerje. Jer, što su Danijela Martinović ili Maja Šuput nego - narodnjaci drugim sredstvima.

Dakle, u čemu je tajna mjesta koje masovno obilaze i mladi, i poduzetnici upitnog ukusa poput recimo Željka Keruma, i nogometni reprezentativci Hrvatske i lokalni mafijaši koji provode u ludnicama nerijetko završavaju međusobnim dum-dum raspravama, posljednji put se to dogodilo u zagrebačkom Babilonu?!

Svojevrsno poseljačenje

Srpski sociolog Milovan Mitrović kazao je ponešto i o čitavoj regiji, kada je konstatirao kako je u srpskom društvu na prijelazu stoljeća došlo do svojevrsne retradicionalizacije, odnosno - poseljačenja. Pa bi se moglo kazati da je riječ o jednom dijelu priče koja uključuje okretanje tradicionalnim vrijednostima, ili pak kolektivnu vjersku duhovnu obnovu naroda koji su do jučer živjeli u socijalizmu, u što se narodnjaci zapravo uklapaju. Jer oni su domaći, zbog jednostavne i zato valjda svakome shvatljive poetike. Spotovi su nešto drugačija priča: oni se rade u maniri MTV-jevskih uprizorenja zapadnjačkih zvijezda, a odaje ih poprilična doza kiča čak i kada je ton utišan do kraja...

Psiholog i novinar Damir Pilić to ovako objašnjava za H-alter:
- Narodnjačka glazba ne pati od potrebe za suptilnošću, i u odnosu na druge glazbene žanrove, nudi mnogo izravnije emocije. U njezinim se tekstovima uglavnom radi o neuzvraćenoj ljubavi ili ljubomori, bez ikakvog društvenog, socijalnog, političkog ili bilo kakvog drugog konteksta koji bi konzumenta eventualno primorao na kakvu rafiniraniju refleksiju. To su bazične, rudimentarne emocije, oslobođene bilo kakve intelektualnosti, i one izazivaju burne reakcije publike, osobito ako je ta publika mlada i ima potrebu da istutnji hormone. U ovakvoj glazbi mogu uživati čak i emocionalno hendikepirane osobe, jer navedene bazične emocije izazivaju toliku količinu adrenalina da i ljudi slabije osjećajnosti mogu od nje dobiti doživljaj kao da su stvarno živi.

Aleksandar Tijanić, kontroverzni publicist, trenutno na funkciji direktora Radio televizije Srbije, kaže kako se bez turbo-folka nije ni moglo ratovati na Balkanu. Za nedavnog gostovanja na rovinjskom Weekend Media Festivalu, Tijanić je kazao kako je srpsku kulturu najviše osiromašio upravo turbo folk i sve ono što je donio sa sobom, od mase pevaljki i sponzoruša do primitivnih likova i novinara koji su zagušili velik deo medijskog prostora. Po njegovim riječima, to je bio deo specijalnog rata kojim se nastojala otupiti javnost i pokoriti medijski prostor okolnih zemalja.

Od juhice do pljuce (i natrag)

Pilić pak ističe i kako ne treba podcijeniti fakat da se oko ovog muzičkog žanra vrti velika količina novca, tako da je to idealna situacija za onaj dio mladeži koji želi pokazati koliko ima.

Važni su, naglašava, i već spomenuti tradicijski elementi:
- Na rock-koncertu teško da ćete nekoga impresionirati skupocjenom garderobom, a na šanku svi uglavnom naručuju pivo, dok na narodnjacima više kure kokteli i žestica - gdje su i rasponi cijena i računi veći - a dress-code je uglavnom to skuplji što je oskudniji. Folk-koncert u tom je smislu najviše nalik nekoj tradicijskoj svadbi, nakon što se popije čorba i pojede svinjetina, a prije nego se izvuku pištolji i strojnice da se puca u zrak ili gdje se već puca. Ako govorimo o dubljim društvenim uzrocima ove pojave, moramo naglasiti da je narodnjačka glazba izrazito patrijarhalna priča, u kojoj su glavne koordinate unaprijed zacrtane: muškarac je gazda, a žena je seks simbol, odnosno uporabni objekt. Takva priča zapravo idealno naliježe na veliku retradicionalizaciju balkanskih društava, nakon što je 1990. religija opet došla u modu. Spolne uloge u kršćanskoj priči su vrlo slične spolnim ulogama u tekstovima narodnjačkih pjesama, pa bih uspon cajki posljednjih petnaest godina doveo u vezu s etabliranjem snažnih katoličkih i pravoslavnih društava na području Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Zato je na folk-koncertu i moguće vidjeti zažarene djevojke s križem u dekolteu, kazao je Pilić.

Budući da je u narodnjačkim klubovima moguće vidjeti i nogometne reprezentativce, o toj se vrsti zabave svojedobno očitovao i izbornik Slaven Bilić, koji je konstatirao: I tamo su česti gosti i liječnici, odvjetnici, poslovni ljudi. Ja sam bio jednom. Ljudi su vrlo opušteni i dobro se zabavljaju. I bilo mi je OK. Osim glazbe.

Dakle, nemojte se zavaravati da je riječ o trendu. Jer trend je, po definiciji, nešto prolazno. Uostalom, čak i ako razbijete ogledalo, to što stoji ispred njega ne može se tek tako promijeniti. Jer svaki put kad si kaže da nije dio Balkana, i da nema nikakve veze s nekakvom Bugarskom, Srbijom ili BiH, Hrvatska je zapravo izvan sebe.

Autor: Hrvoje Prnjak/H-Alter

---

Slijedi kategorizacija najpoznatijih pjesama po tematici: songovi su podijeljeni na hedonistčke, moralističko-ljubavne, patničko-gubitničke, samoubilačke i vrckaste. Kategorizacija je u prvom redu namijenjena mlađim čitateljicama i čitateljima koji tek započinju svoj put bespućima novokomponiranog folka, kao i onima malo vremešnijima, koji se nisu na vrijeme ukopčali:

Folk parada po literarnim sekcijama: