Ude ne odustaje: San o četvrtim Olimpijskim igrama i motiv zvan Eva

Hrvatska gimnastička reprezentacija danas kreće put Azerbajdžana na svoju drugu stanicu ovosezonske serije Svjetskih kupova. Cottbus je odrađen, a ovog tjedna slijedi Baku iza kojeg odmah nastavljaju put prema Antalyji.

„Dobro je, u Cottbusu nisam bio najstariji“, raspoloženo će naš uskoro 40-godišnjak, srebrni olimpijac Filip Ude od kojeg je u Njemačkoj stariji bio Čileanac Tomas Gonzalez Sepulveda.

„Čak je bio 9. na parteru. Prije 10 godina je završio karijeru, bio je predsjednik saveza i vratio se. Kao da se primjerice sad natjecanjima vrati Možnik. Mogao bi, on je čak i mlađi od nas“, nastavlja u veselom tonu Filip.

„Ma super sam, još me nisu pozvali u starački dom.“

U konkurenciji 38 vježbača u Cottbusu bio je 16. Ono njemu najbitnije „pokupio sam neke bodove za plasman na Svjetsko prvenstvo“.

„Cottbus je uvijek „najgore“ natjecanje. Prvo je u sezoni pa svi dolaze na njega, svi bruse formu i dolaze vidjeti gdje su. Ja sam zadovoljan. Napravio sam vježbu, doduše saskok nisam do kraja okrenuo, bio bi 5.3, a ne 5.1 start... Ali, bitno mi je da sam skupio neke bodove, da forma raste iz natjecanja u natjecanje, a nažalost tek krajem kolovoza znat ćemo konačni plasman na SP. Kad završe Europsko prvenstvo u Zagrebu i ostala kontinentalna prvenstva. Dat ću sve od sebe da se plasiram, ali stvarno je teško. Konj nikada nije bio teži, nikada nije bila jača konkurencija.“

I kad je on bio na vrhuncu karijere bilo je puno nevjerojatnih konjaša među kojima i jedan od najtrofejnijih svih vremena, Krisztian Berki.

„Baš sam razgovarao s talijanskim kolegom Busnarijem koji mi je isto bio velika konkurencija tada. Rekao sam mu da ne bih htio biti ovim današnjim dečkima u koži, užasno je velika konkurencija, a on meni kaže 'tako je bilo i kad si ti osvajao medalje'. Da, vjerojatno ima pravo, jer nekad sam ja bio među top na svijetu i svi su znali da ako napravim vježbu, ne mogu me baš tako lako dobiti. Budimo realni, sad imam skoro 40 godina, ne mogu više tako puno trenirati. Htio bih, ali sad me trener Igor Kriajimskii tjera iz dvorane doma, a nekad me nije puštao iz dvorane van. Sad govori 'dosta ti je, idi doma odmoriti, budeš sutra nastavio'.“

Srce hoće i dalje, a tijelo ne dopušta?
„Smeta me širenje nogu, grčeno, nepruženi prsti, alergičan sam na to. Pa želim više trenirati da to ispravljam. Ja sam naučio da to sve bude savršeno. Zato je meni u karijeri uvijek bio problem - ako sam krenuo u vježbu i raširio noge, meni je sve propalo. Htio sam skočiti dolje s konja i ajde bok. Da, ne možeš biti savršen, ali trudio sam se da budem blizu.“

A Filip ne odustaje i dalje u tom trudu, zato ovog tjedna u Bakuu želi biti bolji nego na prošlom turniru.

„Super mi je u Bakuu što konj s hvataljkama kvalifikacije ima drugi dan, kao i priča. Ujutro iz Čakovca krećemo u 6, a u Bakuu smo u 10 navečer. U srijedu ujutro je podij, a da je konj prvi kvalifikacijski dan, odmah u četvrtak bih morao nastupati. Ovako između podija i kvalifikacija imam jedan dan pauze. Mogu se u srijedu na podiju potrošiti, probati napraviti 2-3 vježbe, četvrtak odmor i petak mogu dalje.“

Iz Bakua reprezentacija odlazi direktno u Antalyju.
„Uh, tamo su Gymnova sprave, a to mi je muka čim pomislim. Ali bolje da idem na blef tamo, nego da treniram na Gymnovi, jer me zglobovi previše bole na toj spravi. Nikad mi nije pasao taj konj, plosnatiji je, mekaniji i treba mi 20-30% više snage. A opet, kažu ako si u formi možeš raditi i na ogradi“, opet će kroz smijeh Filip.

„Rekao bih da sam trenutno negdje na 75-80% forme. Problem je što u formi moramo biti od drugog do desetog mjeseca. I još nema mora, nema ljeta, pogotovo nema jer je EP u Zagrebu...“

Iako je osvojio svaku medalju koja se nudila u gimnastici, olimpijsku, svjetsku, europsku i mediteransku, EP u vlastitoj zemlji je poseban motiv.

„Dodatno me motivira jer će me obitelj gledati uživo. Moja kći Eva. Nikada me nije uživo gledala na tako velikom natjecanju. Ne idem tamo da padnem, da ne dam sve od sebe i da se osramotim. Uvijek daš sve što imaš. Nekad ne ide, nekad uspiješ. Kad mi netko kaže Europsko u Zagrebu, ja vidim samo Evu na tribinama kako me gleda. Imam već sada tu sliku pred sobom. Htio bih da se to ostvari, da izdržim sve ove mjesece priprema i da tamo dođem spreman.“

Je li EP u vlastitoj zemlji ipak i dodatni pritisak?
„Sigurno. Iako, mislim da će Tinu biti malo teže jer očekuju medalju. I doma je. U svom gradu. Od mene više nitko previše ne očekuje. Ne zamaram se s time. Dokazao sam se puno puta dok ljudi nisu očekivali ništa od mene, pa se ne moram više nikome dokazivati. Dok god mogu i volim to što radim, dok se i dalje, ako super napravim, mogu progurati u velika finala, do tada ću ovo raditi. Kad vidim da samo 13-ice skupljam i ne mogu više, onda nema smisla. Ali dok ipak postoji ta mala šansa za još neki veliki rezultat, još će me motivirati. Sretan sam što sam u timu i pozivam sve ljubitelje gimnastike, i one koji to nisu, ali kad vide uživo, možda se zaljube, jer vidjet će da je to jedan lijep sport.“

Još Filip ima motiva i za lov na Olimpijske igre. Iako ih iza sebe ima troje (Peking, London, Rio).

„Nekad smo planirali 2 ciklusa unaprijed, sad planiram dva tjedna unaprijed“, nasmijao se.

„Kvalifikacije za OI u Los Angelesu tek su za dvije godine. Puno je vremena do tada. A opet, postoji jedna želja, jedan san koji još nisam ostvario, a to su četvore Olimpijske igre. Kad sam imao 10 godina, to sam si zacrtao. Zašto četiri, nemam pojma. Olimpijsku, svjetsku i europsku medalju i 4 put otići na Igre. Da sam barem rekao 3.“

Bio bi već u mirovini?
„Vjerojatno ne bih. Doduše, sad kad bolje razmislim, bio sam na 4 Igre, u Parizu kao gledatelj, možda se i to broji. Nisam sa 10 točno precizirao“, nastavlja veselo Filip.

„Miran sam, ja imam olimpijsku medalju, a iskreno, da je nemam, bio bih ogorčen i na sebe i svoju cijelu karijeru. U sportskom smislu, bio bih vjerojatno nesretan čovjek. To grubo zvuči sada, ali 33 godine koliko treniram, napravio sam više od 20.000 treninga u karijeri. Preko 60.000 sati treninga. Izračunao sam nedavno tu brojku. Moram se zabaviti malo statistikom i izračunati koliko kola na konju sam napravio, to je vjerojatno milijunska brojka. Ako to nije dovoljno za olimpijsku medalju, onda bih kao sportaš bio jako tužan kad završim karijeru. I možda će opet čudno zvučati, ali meni fizičke medalje ne igraju veliku ulogu, ne vežem se za stvari. Je li u garaži ili na zidu, svejedno mi je. Znam da sam je osvojio i taj osjećaj mi nitko ne može oteti. To iskustvo, to što sam proživio.“

A proživio bi rado i neki novi uspjeh na mjestu na kojem je 2014. došao do svog prvog zlata u karijeri. U Osijeku.
„Pobijedio sam tad Busnarija. Bila su to vremena… Kako vrijeme juri. Pa moja olimpijska medalja 17. kolovoza slavi punoljetnost! Volim nastupati u Osijeku. Lijepo mi je da ljudi dođu, da napune dvoranu, da televizija prenosi… Da ljudi imaju priliku vidjeti što uopće radimo i da mi ne dolaze više i kažu 'e, gdje si atletičar'.“

Iako, priznaje, unatoč svim medaljama koje ima, i dalje mu se tako obrate.
„Ili kad mi kažu 'to je sve slično'. Da znaju kako sam loš s trčanjem i da ga nikad nisam volio, ne bi me nazvali atletičarom. Za Osijek bih volio ući u finale, da dobijem priliku dva dana nastupati pred domaćom publikom.“

Kako Filip danas trenira s 33 godine iskustva?
„Manje. I ne forsiram. Konj je takva sprava koju moraš trenirati svaki dan, ali sada pokušavam biti precizniji, da se ne umaram dodatno. Trebala bi s iskustvom puno više psiha dolaziti do izražaja, ali to kod mene nije slučaj. Ja imam istu tremu nastupam li na Svjetskom prvenstvu, CRO-GYM ligi, Prvenstvu Hrvatske ili SK u Osijeku. Isto mi je sve. Kad mi kažu 'ma ti više nemaš tremu'. Imam, još mi je gore. Iskreno, ja nikad nisam volio previše nastupati.“

Nego samo trenirati?
„Pa recimo tako nekako. Veselim se natjecanju i ganjam onaj osjećaj kad napravim vježbu, kad padam sa stoja dolje na jednoj ruci i znam da više ne mogu zeznuti. Veselim se za sekundu i pol koliko to traje, za to treniram, samo za to. Taj osjećaj kad doskočim, makar dobio 12.3, ali napravio sam cijelu vježbu. I sve me pusti u sekundi kad doskočim. Trema nestane odmah. I siguran sam, da ne treniram toliko koliko treniram, da se zezam po natjecanjima, vjerojatno mi ne bi tako bilo. Bio bih opušten. Ali da bez veze uzimam nekome mjesto u reprezentaciji, nema smisla. To nikada ne bih.“

Hrvatska reprezentacija upravo za Zagreb dobiva sjajno pojačanje, Illiju Kovtuna.
„Nemam ništa protiv, prihvatio sam ga. Tko bi imao nešto protiv čovjeka koji će donositi medalje Hrvatskoj? Opet će se nastaviti taj kontinuitet velikih medalja. Samo je malo manje super za neke druge naše dečke jer je na svim spravama jedno mjesto manje. Ali, čovjek trenira tri puta dnevno, stroj je. Ne možeš čovjeku koji samo to radi, cijele dane, zabraniti nastup za nekoga tko trenira 4 puta tjedno i nije ni u pola dobar kao on. Ja sam takvog mišljenja. Tko je najbolji taj ide. A on je doista stroj. Ima gotovo sve sprave odlične. Vjerujem da će biti i inspiracija za neke nove generacije.“

Baš kao i Filip zahvaljujući čijim su medaljama stotine klinaca diljem Hrvatske ulazile u gimnastičke dvorane.

„Samo u mom klubu GK MZ Macan u Čakovcu godišnje kroz programe prođe više od 400 djece. Radimo u tri dvorane i ono što je najbitnije, damo djeci bazu, usmjerimo ih, usadimo zdrave navike. Neki ostanu u gimnastici, a drugi budu uspješni u drugim sportovima. Ali, bitno je da se bave sportom.“

Poput njegove Eve koja je trenutno u ritmičkoj gimnastici ili nećakinje i nećaka koji su uspješni rukometaši.

„Eva se još igra, neću je nikad tjerati da prolazi to što sam ja prolazio. Iako, sada ni ne bi to prolazila jer svi imaju bolje uvjete. To što sam ja prošao u gimnastici, to niti jedan gimnastičar kod nas nikada nije, niti bude prolazio. Ali netko je morao biti prvi…“


Tekst: HGS
Foto: Marko Banić/Reroot